Kasno poslijepodne, čovjek u svojim šezdesetim, kože potamnjele od sunca, zakoračio je u predvorje najluksuznijeg hotela u gradu. Na sebi je imao izblijedjeli smeđi kaput i pohabane sandale, a prašina na odjeći odavala je da dolazi sa sela.
Prišao je recepciji i rekao mirnim, iskrenim glasom:
„Dobar dan, želio bih sobu za jednu noć.“
Recepcionerka, mlada i dotjerana, pogledala ga je s visine, a zatim hladno odgovorila:
„Gospodine, ovaj hotel je preskup. Savjetujem vam da potražite neki jeftiniji motel niz ulicu.“
Starac se nije naljutio. Naslonio se na pult i tiho rekao:
„Znam gdje sam došao. Samo želim sobu, bilo koju.“
Ali recepcionerka je izgubila strpljenje:
„Rekla sam vam — ovo nije mjesto za vas! Ovdje odsjedaju poslovni ljudi, ne seljaci!“
Neki od gostiju u lobiju počeli su ga gledati sa prezirom. Starac je samo klimnuo glavom i u tišini izvadio stari mobilni telefon. Pozvao je nekoga i mirno rekao:
„Zdravo, u predvorju sam tvog hotela. Izgleda da osoblje ne želi da mi izda sobu.“
Nekoliko minuta kasnije, lift se otvorio. Iz njega je izašao mladić u elegantnom odijelu. Kada je ugledao starca, brzo mu je prišao i duboko se naklonio:
„Striče! Zašto niste javili da dolazite? Trebao sam poslati po vas!“
Cijeli lobi je utihnuo. Ispostavilo se da je mladić direktor hotela. Pogledao je recepcionerku i rekao ozbiljnim tonom:
„Ovaj čovjek nije bilo ko. On je moj dobrotvor. Zahvaljujući njemu, moja porodica i ja imamo sve što danas vidite. Od sada, kad god dođe, tretiraće se kao najvažniji gost.“
Recepcionerka je problijedjela. Glas joj je drhtao dok je šaptala:
„Ja… nisam znala…“
Starac se blago nasmiješio:
„U redu je, dijete. Samo se sjeti — nikad ne sudi o čovjeku po odjeći. Vrijednost osobe ne vidi se spolja.“
Direktor se tada obratio svima:
„Da moj stric nije pomogao mom ocu u najtežem trenutku, nikad ne bismo imali ovaj hotel. To mu nikad neću zaboraviti.“
Tišina je ispunila prostoriju, a mnogi su se postidjeli svojih pogleda.
Direktor je zatim lično otpratio starca do najluksuznijeg apartmana. Na odlasku, starac se okrenuo i rekao:
„Zapamtite, djeco — bogatstvo ne određuje vrijednost čovjeka. Poštujte svakoga, jer nikad ne znate ko stoji ispred vas.“
Te večeri, priča o skromnom farmeru proširila se hotelom. Svi su naučili važnu lekciju: nikada ne sudi o knjizi po koricama.
Ujutro, starac je tiho otišao, ostavivši za sobom tišinu i duboko poštovanje onih koji su svjedočili njegovoj skromnosti.
