Zamisli da se jednog dana vratiš kući, nakon tri duge godine odsustva — i da te, samo nekoliko minuta kasnije, izbace pred uplakanim očima tvoje djece. Bi li mogao povjerovati da se to zaista događa?
Jakeob je zastao na pragu. Srce mu se stezalo dok je gledao svoje dvije male kćerke kako duvaju u polomljenu svjećicu zabodenu u komad bajatog hljeba. To je bio njihov „rođendanski kolač“.
Nije uspio ni da spusti torbu sa ramena, ni da odloži drvenu protezu. Kuća, za koju se borio da se u nju vrati, bila je hladna i tiha, obavijena sumrakom. Zrak je mirisao na vlagu i staru prašinu, a pod se oglašavao pod njegovim teškim koracima. Umjesto smijeha i zagrljaja, dočekala ga je jeziva tišina.
A onda — zvuk. Dječiji glas, tanak i nježan.
„Mira, brzo! Zaželi želju! Sačuvala sam ovu svjećicu iz smeća.“
Jakeob je zastao. U dnevnoj sobi, na starom tepihu, sjedile su njegove kćerke — desetogodišnja Mira i petogodišnja Lila. Ispred njih komad tvrdog hljeba sa polomljenom svjećicom koja je jedva treperila.
„Sretan rođendan, Mira,“ šapnula je Lila.
Jakeob je promuklo izustio: „Mira?“
Djevojčice su se okrenule.
„Tata?“
Suze, šok i strah. Jakeob je spustio torbu. Tri godine čekanja srušile su se u jednom trenutku.
U tom trenu začuo se muški glas:
„Ko te pustio u moju kuću?“
Jakeob se okrenuo. Nepoznati muškarac, uredan, s pivom u ruci, stajao je pred njim.
„Ko si ti?“
„Garet. Ovo je sada moj dom.“
Zbunjen i bijesan, Jakeob je tražio ženu. „Gdje je Beki? Gdje je moja supruga?“
„Tvoja bivša supruga“, rekao je Garet s podsmijehom. „Ona sada živi sa mnom. I savjetujem ti da odeš, prije nego pozovem policiju.“
Jakeob je jedva disao. Beki se pojavila iza Gareta, pogleda praznog i hladnog. Nije rekla ni riječ. Garet je izvadio dokumente — punomoć, vlasnički list, potpis Beki.
„Sve je zakonito“, rekao je.
Jakeob je udario šakom u zid, nemoćan. Djevojčice su plakale, dozivale ga da ne ide, ali znao je da mora otići — da se prvo mora boriti da ih spasi.
Kasnije te noći, sjedio je sam u parku. U džepu je pronašao zgužvanu ceduljicu: „Tata, nama ovdje nije lijepo.“ Suze su mu ispunile oči. Obećao je sebi da će ih vratiti.
Sutradan se pojavio njegov stari prijatelj, Dejvid — nekada suborac, sada advokat.
„Ako želiš da ih vratiš,“ rekao mu je, „moraš to učiniti zakonom. Trebaju ti dokazi.“
Jakeob je pristao. Počela je borba.
Misteriozna poruka dovela ga je do čovjeka po imenu Kajl, koji mu je dao video — dokaz zlostavljanja. Na snimku, Garet je vikao na djevojčice, dok je Beki stajala u pozadini, nijema i slomljena.
„On ih želi odvesti iz grada,“ rekao je Kajl. „Ako ga ne zaustaviš, izgubićeš ih zauvijek.“
Jakeob je pojurio. Kad je stigao, kuća je bila prazna. Na podu je pronašao plavu dugmad s Mirine haljine i poruku: „Tata, idemo na jug. Ne odustaj.“
U trku se uputio za njima. Na prašnjavom putu sustigao je crni automobil. U haotičnoj sceni, Miri i Lili je uspjelo da pobjegnu i potrče prema ocu. Jakeob ih je dočekao raširenih ruku. Policijske sirene su se približavale. Garet je uhapšen.
U sudnici, nekoliko dana kasnije, Jakeob je stajao oslonjen na protezu.
„Nisam savršen otac,“ rekao je sudiji. „Ali nikada više neću dozvoliti da mi neko uzme djecu.“
Sudija je spustio čekić.
„Starateljstvo nad Mirom i Lilom Reid dodjeljuje se njihovom ocu, Džejkobu Reidu.“
Djevojčice su potrčale prema njemu, grleći ga čvrsto.
„Tata, ostaješ s nama?“
„Zauvijek,“ odgovorio je.
Sedmicu kasnije, u maloj sobi motela, tri duše su sjedile oko stola. Mira je crtala kuću sa svjetlim prozorima i napisala:
„Tatina kuća — Mira i Lila. Niko više ne odlazi.“
Jakeob je zalijepio crtež na zid. U žutom svjetlu lampe, svjećice na pravoj torti gorjele su mirno. Mira je duvala u njih, šapćući želju koju je samo ona znala.
Lila se nasmijala i šapnula ocu:
„Znam šta je poželjela — da sve ovako ostane. Zauvijek.“
Jakeob ih je zagrlio.
U tom trenutku znao je — rat je napokon završen.
Ovaj put, kod kuće.
