Lusteri su blistali poput zaleđenih zvijezda nad velikom dvoranom, ali nijedno svjetlo nije moglo sakriti poniženje. Svi su pogledi bili uprti u Isabellu Moretti — trudnu, odjevenu u bijelu haljinu, dok je klečala pred ženom u vatreno crvenom odijelu. U drhtavoj ruci nudila joj je čašu vina. Bila je to Victoria Hale — ljubavnica njenog muža. Bljeskovi kamera parali su zrak, šapat je rastao, a na čelu stola sjedio je Alexander Moretti, promatrajući sve s hladnim zadovoljstvom.
Isabella je nekad vjerovala da živi bajku. Kći skromnog učitelja, udala se iz ljubavi, uvjerena da je pronašla sreću. No iza blještavila i raskoši skrivala se surovost. Kad je otkrila da je Alexander vara, zaprijetila je da će otići. Umjesto isprike, on je odlučio da je ponizi — pred svima.
Na gala večeri u Palazzo Rossiju, prisilio ju je, trudnu s njihovim djetetom, da poslužuje svoju suparnicu.
„Smiješi se“, šapnuo joj je. „Ako me osramotiš, požalit ćeš.“
Suze su joj ispunile oči, ali poslušala je.
Sve dok se, iz sjene, nije pojavila Gabriella Rossi — njena sestra blizanka, uspješna i nemilosrdna poslovna žena. U dvorani je nastala tišina dok je Gabriella prilazila. Položila je ruku na Isabellino rame i rekla tiho, ali odlučno:
„Ustani.“
Alexander se uspravio, pokušavajući zadržati kontrolu.
„Gabriella, ovo nije tvoj—“
„Privatna stvar?“ prekinula ga je ledenim tonom. „Kad javno ponižavaš moju sestru? Ne večeras. Ne više.“
Pogledi su se okrenuli prema njoj. Isabella se uspravila, a Alexander je prvi put izgubio sigurnost.
Mjesecima kasnije, na drugoj svečanosti — ovaj put onoj koju je organizovala Gabriella — Isabella je ponovno stajala pod svjetlima, dostojanstvena, spokojna i slobodna. Alexander je tada već bio prošlost.
Osveta je bila brza.
Pravda — tiha, ali trajna.
