Hladno zimsko jutro. Autobus je klizio uskim, zasneženim putem. Za volanom je bio Alen, čovjek u kasnim pedesetim, vozač sa dvadeset godina iskustva. U to vrijeme, znao je svaku krivinu, svaku rupu na putu — i mislio je da ga više ništa ne može iznenaditi.
Sitan snijeg padao je kroz sivo nebo, a u autobusu je vladala tišina. Nekoliko putnika posmatralo je pejzaž kroz zamagljene prozore, svako izgubljen u svojim mislima. Alen je vozio rutinski, sve dok na cesti, ispred farova, nije ugledao tamnu mrlju.
Usporio je, naginjući se naprijed. Mrlja se pomjerala. Nije to bilo smeće. Nešto je živjelo. Kada se približio, shvatio je — bila su to mala, promrzla štenad, skupila se nasred puta, tijelima priljubljena jedno uz drugo.
Zatrubio je, ali se nijedno nije pomjerilo. Samo su sjedili, kao da nešto čekaju.
Upalio je sva četiri žmigavca i izašao iz autobusa. Hladan zrak ga je presjekao, a snijeg je škripao pod nogama. „Hajde, mališani, skloni se s puta,“ rekao je, mašući rukom.
Štenci su ga pogledali i — umjesto da pobjegnu — počeli su tiho da cvile, razmičući se u stranu. Kao da su mu pravili prolaz. Alen je zastao, zbunjen, a onda je ugledao ono što će pamtiti do kraja života.
U središtu njihovog kruga, u snijegu, ležalo je dijete. Mali dječak, jedva pet godina star, bez kape, plavih usana, drhtao je i jedva disao. Jedna noga mu je bila neprirodno savijena. Štenci su ga tijelima grijali, kao da su znali koliko je krhak i nemoćan.
Alen je potrčao i kleknuo pored njega. Srce mu je tuklo kao nikad. Prislonio je prste na dječakov vrat — slab, ali živ puls. Oprezno ga je uzeo u naručje. Dječakovo tijelo bilo je lagano i ledeno, ali živo.
Dok ga je nosio prema autobusu, štenad su išla za njim, tiho, gotovo u korak. Kao mala straža.
Putnici su skočili kada su vidjeli šta unosi. „Bože, dijete!“ povikala je jedna žena, dok su drugi pritrčali da pomognu. Neko je skinuo šal i obavio mu noge, druga žena mu je dala ćebe. Toplina autobusa brzo je obavila malog, promrzlog dječaka.
Alen je drhtavim rukama pozvao hitnu pomoć. Za to vrijeme, štenci su se tiskali ispred vrata autobusa, njuškama naslonjeni na staklo. Nisu odlazili, sve dok se sirene nisu začule u daljini.
Kada su bolničari stigli, jedan od njih je pogledao prizor i tiho rekao:
„Nevjerovatno da je živ. Po ovoj hladnoći, bez njihove topline, ne bi izdržao ni sat vremena.“
Kasnije se saznalo da se dječak izgubio u blizini svoje kuće, igrajući se uz šumu. Pao je i povrijedio nogu. Noć ga je zatekla, a snijeg ga gotovo zatrpao. I baš tada su naišla štenad — lutalice koje niko nije htio. Umjesto da ga napuste, legla su oko njega i grijala ga čitavu noć.
Od tog dana, Alen je često pričao o tom jutru. Govorio je da nikada nije vidio veću dobrotu.
„Male, zaboravljene životinje spasile su jedno dijete,“ znao je reći. „Pokazale su više srca nego što mnogi ljudi imaju.“
