Stari Stojan hodao je šumom već nekoliko sati. To je bio njegov svakodnevni ritual, njegova tiha terapija. Otkako mu je žena preminula, samo su ga ove staze smirivale. Svako drvo nosilo je uspomenu, svaki šum lišća podsjećao ga je na njen smijeh. Vazduh je mirisao na vlagu i borovinu, a koraci su mu odzvanjali tiho, gotovo svečano.
Sve je bilo mirno — dok odjednom nije postalo previše mirno. Ptice su utihnule, vjetar se smirio. Stojan je zastao. Jeza mu se penjala uz kičmu. Osjetio je ono staro, iskonsko upozorenje koje čovjek nosi duboko u sebi — osjećaj da nije sam.
Okrenuo se i zaledio. Između stabala, nečujno kao sjenke, pojavili su se vukovi. Jedan, pa drugi, pa cijelo krdo. Osam sivih prilika okružilo ga je, tiho, gotovo dostojanstveno. Nisu režali — samo su gledali. Žute oči su im blistale u polusjeni, hladne i inteligentne.
Stojan je znao. Nije ovo bio slučajan susret. Oni su bili gladni. A on — njihov plen.
Srce mu je počelo da lupa. Bacio je ranac i potrčao prema starom hrastu. Adrenalin mu je dao snagu kakvu nije osjetio godinama. Penjao se, hvatajući se za grane, dok su mu dlanovi krvarili. Ispod njega, vukovi su skakali i režali, sve bliže.
Na jedva desetak metara visine, zaustavio se i pokušao da dođe do daha. Ali zvijeri nisu odustajale. Krupni alfa ustao je na zadnje noge, zario kandže u koru i skočio — zgrabio Stojanovu cipelu zubima. Starac je vrisnuo, cimnuo nogom, ali stisak je bio čeličan. Osjetio je kako klizi, prsti su mu popuštali. Telefon je ostao dole, u rancu. Niko nije znao gdje je.
Zatvorio je oči, pomiren sa sudbinom.
A onda — zvuk. Dubok, moćan, kao grmljavina što dolazi iz utrobe zemlje. Urlik koji je protresao krošnje. Vukovi su zastali. Onaj koji mu je držao cipelu — pustio ju je. Svi su se okrenuli prema šumi. Njihovo režanje pretvorilo se u tiho cviljenje. Repovi su im se spustili, a uši priljubile uz glavu.
Iz sjene je izašla ogromna prilika. Medvjed. Golemo, tamno stvorenje, staro i snažno. Pogledao je prema vukovima i ponovo zaurlao. Zvuk je odjeknuo kroz cijelu šumu. Vukovi su se razbježali, nestajući jedan po jedan u gustišu.
Medvjed je ostao. Stajao je nekoliko metara od drveta, a onda je podigao pogled. Njegove tamne oči srele su Stojanove. Starac je zadrhtao. Pomislio je da je spas od vukova samo privremena milost — da je sada njegov red.
Ali medvjed nije prišao. Samo ga je posmatrao. U tom pogledu nije bilo prijetnje. Samo nešto staro, iskonsko, kao da mu tiho poručuje: „Ovo je moja šuma.“
Zatim je spustio glavu, frknuo i polako se udaljio, nestajući u dubini šume.
Stojan je dugo ostao na grani, nepomičan, dok mu se srce smirivalo. Kad je konačno sišao, noge su mu klecale. Spasio se — zahvaljujući sili koju nije mogao objasniti.
Dok se vraćao kući, gledao je šumu drugačijim očima. Nije to više bilo samo mjesto uspomena na njegovu ženu. Postala je to živa, moćna cjelina, svijet u kojem vladaju zakoni stariji od čovjeka.
Te večeri, sjedeći u svojoj fotelji i gledajući prema tamnoj liniji drveća, Stojan je osjetio duboko poštovanje. Shvatio je da šuma nije njegovo utočište. On je bio samo njen gost. A tog dana — pravi gospodar šume mu je, iz nekog razloga, poštedio život.
