Moj muž već duže vrijeme živi i radi u Njemačkoj, a ja sam mu se pridružila prije nekoliko mjeseci, nakon porođaja. Prošli vikend doživjela sam najtežu noć u životu – pomislila sam da ću izgubiti dijete.
Bila sam sama u stanu, muž je radio noćnu smjenu. Odjednom, naša beba je počela neutješno plakati. Kad sam joj izmjerila temperaturu i vidjela 38,3 – preplavila me panika. Nisam znala šta da radim, jezik ne znam, sama sam, dijete mi gori, a srce mi se steže.
U očaju sam s bebom krenula od vrata do vrata, moleći da mi neko pomogne. Ljudi su, vjerovatno iz straha, zatvarali vrata. Već slomljena, krenula sam nazad, kad je jedna starija Njemica izašla iz svog stana i bez riječi pružila ruke ka bebi. Pokazala mi da uđem.
U njenom stanu pažljivo je skinula bebi odjeću i lagano je obrisala alkoholom. Ubrzo se temperatura počela spuštati, a beba se smirila i zaspala. Rukama mi je pokazala da je riječ o rastu zubića.
Iako moj muž i ja kao vjernici ne koristimo alkohol ni u kakve svrhe, te večeri to je bio jedini spas. Nisam mu još ispričala šta se desilo, ne znam kako bi reagovao. Ali jedno znam – ta noć je bila strašna, ali zahvaljujući toj ženi, prošla je bez tragedije.
