Nakon sedmice bezuspješne potrage, Alehandru je sinula ideja. Ako ne može pronaći Karmen, možda može pronaći njenu sestru – Lusiju. Iskoristio je svoj uticaj i raspitao se na univerzitetima. Dva dana kasnije saznao je da je Lusija Lopez studentica pete godine medicine u Santjagu. Bez oklijevanja je otputovao tamo i pronašao je u biblioteci. Kada se predstavio kao Karmenin bivši poslodavac, Lusijino lice se smrzlo. Rekla mu je da Karmen nije ljuta – već slomljena. Plakala je tri dana.
Alehandro je preklinjao da mu kaže gdje je Karmen, govoreći da je voli. Lusija se gorko nasmijala. „To je tvoja verzija ljubavi?“ pitala je tiho.
Slomljen krivicom, Alehandro je potonuo u stolicu. Vidjevši njegovu iskrenost, Lusija mu je rekla da, ako je zaista voli, treba da je ostavi na miru.
Vratio se u Madrid sa srcem težim nego ikad. Nije znao da je, u svojoj maloj sobi, Karmen čula svaku riječ poruke koju joj je Lusija prenijela – i da su te riječi ponovo probudile nešto za što je mislila da je umrlo.
Dvije sedmice kasnije, kurir je donio ekspres paket iz Galicije. Pošiljalac: Lusija Lopez. Unutra su bili pismo i mali predmet umotan u maramicu. U pismu je pisalo da mu Karmen vraća nešto što je njegovo i da ima nešto da mu kaže – ako se zaista promijenio. Ako želi da razgovaraju, biće u vrtovima Sabatini sutradan u tri poslijepodne, na mjestu gdje su se prvi put sreli.
Alehandro je odmotao maramicu – i zaledio se. Unutra je bio mali srebrni krst koji mu je majka poklonila, jedina stvar s pravom sentimentalnom vrijednošću. Mora da ga je izgubio, a Karmen ga je pronašla. Ali… tvrdila je da su se prvi put sreli u vrtovima Sabatini. Nije se sjećao da ju je tada upoznao.
Sutradan je stigao sat ranije. Tačno u tri, Karmen se pojavila – u jednostavnom bež kaputu, s raspuštenom kosom. Stajali su razdvojeni, dok mu se ona tiho osmjehnula i počela govoriti.
Ispričala mu je da je bilo to prije tri godine. Tek što je stigla iz Galicije, tražila je posao. Vidjela je oglas za sobaricu u njegovoj vili, ali ju je bilo strah da se prijavi. Sjedila je na klupi i plakala, misleći da nije dovoljno dobra. Tada je, tokom jutarnjeg trčanja, Alehandro zastao i pitao je da li je dobro. Dao joj je maramicu i rekao da hrabrost nije odsustvo straha, nego djelovanje uprkos njemu. Ponudio se da je otprati na intervju i kaže dobru riječ za nju. Nije znala da je on – taj šef.
Sjećanje mu se vratilo. Karmen je rekla da se zaljubila tog dana, u čovjeka koji je pomogao potpunom strancu. Tokom sedmice njegove „paralize“, ponovo je vidjela tog istog čovjeka – iskrenog, nježnog i pažljivog. Zato ju je istina o njegovoj laži toliko povrijedila.
Alehandro je pao na koljena pred njom, na vlažnu travu, i zakleo se da više nikada neće lagati. Obećao je da će je tretirati kao kraljicu i da će ostatak života provesti dokazujući da zaslužuje njenu ljubav. Karmen ga je gledala – i osjetila kako se zid bola ruši.
Pružila mu je ruku. „Samo jednu šansu“, rekla je tiho.
Poljubili su se u vrtovima Sabatini, na mjestu gdje su se prvi put sreli, dok je novembarsko sunce pretvaralo sve oko njih u zlatni sjaj.
Tog dana, Alehandro je konačno shvatio – pravo bogatstvo nije u novcu, nego u sposobnosti da voliš i budeš voljen.
