Kasno poslijepodne, Anna se vratila kući iscrpljena od posla. Spustila je vrećice s namirnicama na stol i pustila vodu za čaj, nadajući se mirnoj večeri. No, tada je začula neobičan zvuk.
Bio je tih, ali uporan — prigušen plač koji je dopirao kroz zid. U početku je mislila da dolazi iz televizora susjeda, ali kako je pažljivije slušala, shvatila je da to nije običan zvuk. Bio je to plač odrasle osobe, dubok i bolan.
Srce joj je zadrhtalo. Iza tog zida živio je John, njezin tihi susjed iz stana pored. Muškarac srednjih godina, uvijek pristojan, ali povučen. Ljudi u zgradi su ga rijetko viđali — dolazio bi kasno, odlazio rano, gotovo neprimjetan.
Anna je nekoliko sekundi oklijevala, a zatim odlučila pokucati. Nije bilo odgovora, ali plač nije prestajao. Kad je napokon pozvonila, čula je korake i škljocanje brave.
Vrata su se polako otvorila. John je stajao na pragu — blijed, s crvenim očima, u rukama je držao staru fotografiju u okviru. U stanu je bilo polumračno, a jedini izvor svjetlosti bile su svijeće na stolu.
„Je li sve u redu?“ upitala je tiho.
John je pokušao odgovoriti, ali riječi su mu zastale u grlu. „Danas joj je rođendan,“ izustio je, pružajući fotografiju. Na slici je bila nasmijana mlada žena.
Anna je tada shvatila — to je bila njegova supruga, koja je prije nekoliko godina izgubila život u nesreći. Svake godine, na isti dan, John bi ostajao sam i palio svijeće, razgovarajući s njom kao da je još uvijek tu. Nitko u zgradi to nije znao.
Anna je prišla bliže i tiho sjela pored njega. Nije bilo potrebe za riječima. Samo prisutnost, tiha i iskrena, bila je dovoljna.
Te večeri, Anna je shvatila da ponekad nije važno što kažemo, nego što osjetimo. Jer pravi susret među ljudima često se dogodi u tišini — onoj u kojoj razumijemo jedno drugo bez ijedne izgovorene riječi.
