Naš sin bio je naše čudo — mali, savršen, mirisan poput novog života. Prvih nekoliko sedmica bile su ispunjene nježnošću, nespavanjem i smijehom. Moj muž, Arsen, bio je divan — pažljiv, topao, posvećen. Gledati ga kako drži naše dijete u naručju činilo se kao prizor iz sna.
Ali snovi ne traju zauvijek.
Počelo je neprimjetno: sve češće bi ostajao vani nakon posla, odgovarao kratko, gubio strpljenje bez razloga. Govorio je da mu treba „sat za sebe“. Nisam pitala previše — mislila sam da je to umor, možda stres.
Sve dok jedne noći nisam pogledala baby monitor.
Na ekranu sam vidjela našeg sina kako spava… i siluetu. Muževu siluetu. Stajao je nad krevetićem, nepomičan. Samo — to nije bilo moguće. Čula sam ga maloprije kako zatvara ulazna vrata.
Utrčala sam u sobu. Tamo nije bilo nikoga osim mog sina. Ni glasa, ni koraka.
Nekoliko minuta kasnije Arsen se vratio s vrećicom iz trgovine, smiren, kao da se ništa nije dogodilo. Pokazala sam mu snimak.
U trenutku se slomio. Lice mu je problijedjelo. Sjeo je na pod i šapnuo:
— Mislio sam… da se to više nikad neće ponoviti.
Tada mi je priznao istinu.
Još u mladosti mu je dijagnosticiran disocijativni poremećaj ličnosti. Godinama su simptomi bili pod kontrolom, a onda se, nakon rođenja sina, sve vratilo. Druga ličnost — hladna, nepoznata, puna bijesa — probudila se.
— Ne sjećam se tih trenutaka — govorio je kroz suze. — Samo nestanem. A kad se vratim, nešto u meni zna da je bilo… pogrešno.
Plakao je. Molio me da mu vjerujem, obećavao da će potražiti pomoć. Htjela sam vjerovati.
Ali te noći nisam mogla spavati. Uzela sam njegov telefon. Na diktafonu je bila glasovna poruka, snimljena u gluho doba noći. Muški glas, njegov, ali drugačiji — hladan, tih, prijeteći — šaptao je:
— Sutra. Sutra ćemo ga se riješiti.
Ujutro je stan bio prazan.
Spavao je, a ja sam već bila na putu — s našim sinom, s jednim koferom i drhtavim rukama na volanu.
Sada živimo daleko. Arsen se liječi. Razgovaramo samo preko odvjetnika.
Ne znam koga sam voljela — njega, ili sjenku koja je živjela u njemu.
Ali jedno znam sigurno: nikada više neću dopustiti da strah spava pod istim krovom s mojim djetetom.
