Pet godina živjeli smo u miru

Pet godina živjeli smo u miru

. Pet godina vjerovala sam da sam sve što im treba — utočište, sigurnost, jedini otac kojeg su ikada poznavali. A onda se pojavio on.

Julien.

Bio je to trenutak koji mi je oduzeo dah — trenutak kad se prošlost vratila u tišini, bez upozorenja, bez najave. Samo sjaj srebrnog automobila na suncu i pogled koji nisam mogla zaboraviti.

Adam, Leo i Noa smijali su se, trčali prema kući, ne znajući da upravo gledam u čovjeka koji bi mogao razoriti sve što sam gradila.

Julien je izgledao drugačije — obrijan, uredan, trijezan. Kao da želi dokazati da je postao novi čovjek. Ali ja sam znala bolje.

Njegove oči — te hladne, poznate oči — govorile su ono što riječi nisu morale: došao je po njih.

Te noći nisam spavala. Slušala sam svaki šum, svaki dah. Strah je ponovno postao gost u mojoj kući.

Sutradan više se nije skrivao. Sjedeći u istom automobilu, pratio je kako vozim djecu u školu. Nije trebao ništa reći — prisutnost mu je bila dovoljna.

Rekao je da je promijenjen, da ima posao, da ima pravo upoznati svoju djecu.

Ali ja sam se sjetila boce u njegovim rukama, sjećala sam se vriska, molbi, noći u bolnici… i obećanja koje je prekršio.

Otišla sam na sud. Borila sam se. Dokazi, izjave, suze — sve sam iznijela.

Sudac je presudio u moju korist: djeca ostaju sa mnom. Julien će ih moći vidjeti, ali pod nadzorom.

Kad smo se sreli na pragu, rekao je:

— Želim samo sat vremena tjedno.

Odgovorila sam:

— Samo ako to njima ne donosi bol.

Zatvorila sam vrata i osjetila kako mi se koljena tresu.

Znam da neće odustati.

Ali ni ja neću.

Jer oni mene zovu tata.

I za to ću se boriti — do kraja.