Moj muž i ja oduvijek smo voljeli more. Ono je bilo naš mir, naš bijeg od svijeta, mjesto gdje smo disali istim ritmom.
Ali jednog dana, sve se promijenilo.
Tijekom iznenadne oluje, čamac kojim smo isplovili prevrnuo se. Mene su uspjeli spasiti, ali sam teško ozlijedila kralježnicu. Od tog dana više nisam mogla hodati. Njega, mog muža, more je uzelo — i nikada ga nije vratilo.
Najgore je bilo sahraniti prazan lijes.
Bez tijela, bez ijednog traga, samo tišina i nada koja polako nestaje. Ostala sam sama, zarobljena u svom tijelu i u sjećanjima.
Jedino što mi je ostalo bila je naša pas, tiha i odana. Kao da je osjećala svaku moju misao.
Svaki dan odlazile smo zajedno na obalu. Sjedila sam u kolicima, gledala u horizont i šaptala moru.
U tim trenucima osjećala sam ga – kao da je tu, među valovima.
Prošli su mjeseci.
More je postalo moj razgovor s njim, moj bol i moj jedini mir.
A pas – moj čuvar, moja jedina veza sa svijetom.
Sve do onog dana.
Iznenada je potrčala duž obale, glasno lajala, vraćala se k meni pa opet trčala naprijed, kao da me pokušava povući sa sobom.
Nisam razumjela, dok pogledom nisam slijedila njen smjer.
Na pijesku, na samoj liniji između kopna i mora, nešto je ležalo.
Srce mi je stalo.
Tijelo.
More ga je napokon vratilo.
Lice je bilo promijenjeno, izmučeno vremenom i talasima — ali ja sam ga prepoznala.
Bio je to on.
Plakala sam i smijala se u isti mah, držeći njegove hladne ruke, nadajući se da ću im vratiti toplinu.
Napokon sam ga pronašla. Napokon je bio kod kuće.
Te večeri, dok je sunce tonulo u more, znala sam da je došao kraj mom čekanju.
Bol je ostala, ali uz nju se rodilo i olakšanje — jer sada sam se mogla oprostiti.
Pas je ležao kraj mene, miran i tih.
Gledale smo more koje je napokon vratilo ono što je nekada uzelo.
