Dvadeset godina zaredom, moj muž mi je svake večeri donosio “umirujući biljni čaj”. Pila sam ga, a san bi me odvukao u svijet čudnih, maglovitih snova. U njima je kroz moju kuću odzvanjao smijeh, muzika, šum čaša — kao da se održava zabava kojoj nisam pozvana. Ali istina je bila mnogo mračnija od bilo kojeg sna.
Sada imam sedamdeset sedam godina. Pola vijeka sam ćutala, jer ko bi povjerovao da sam živjela s čovjekom koji je pod maskom ljubavi pretvarao moje noći u dugi, tihi košmar?
Svaka šolja njegovog “čaja” bila je otrov – ne za tijelo, već za razum. Oduzimao mi je sjećanje, volju, osjećaj stvarnosti. Svake večeri u devet bi ušao s porcelanskom šoljom i blagim osmijehom.
“Evo, draga. Da lakše zaspiš.”
A ja sam mu vjerovala. Vjerovala sam u njegovu brigu, u priču o mužu koji pazi na svoju bolesnu ženu. Ujutru bih se budila iscrpljena, s glavom punom magle i tragovima muzike koji su nestajali prije nego što bih ih mogla uhvatiti.
“Opet ti se nešto ružno sanjalo,” govorio bi, mazeći me po kosi. “Sve je u redu, ja sam tu.”
Jednog jutra, pored kreveta sam ugledala nešto što nije pripadalo mom svijetu — sitnu, svjetlucavu šljokicu. Zurila sam u nju dok mi se u mislima vraćao smijeh iz “sna”. Počela sam da sumnjam.
Od tada sam obraćala pažnju. Mrlje od vina na tepihu. Miris jeftinog parfema. Neobjašnjivi tragovi. Svaki put bi me smirivao riječima: “Postaješ zaboravna, draga.” I ja bih, slaba i nesigurna, klimnula glavom.
Ali jedne večeri, kad mi je pružio čaj, osjetila sam miris duvana na njegovim rukama. Moj muž nikada nije pušio. Te noći sam odlučila da ne pijem. Dok je gledao kroz prozor, brzo sam prosula čaj u saksiju i vratila se u krevet. Pretvarala sam se da spavam — ali sam bila budna.
Oko ponoći, čula sam kako zaključava vrata i izlazi. Muzika. Glasovi. Smeh. Prikradala sam se i kroz ključaonicu ugledala njega — mog muža — kako grli mladu ženu nasred mog dnevnog boravka. U mojoj kući. Među mojim stvarima.
Te noći nisam zaspala. Tuga se pretvorila u hladnu odlučnost.
Od tada sam svake večeri glumila. Prosipala čaj, bilježila zvuke, skupljala dokaze. Kad bi on spavao, pretraživala sam njegovu radnu sobu. Tamo sam pronašla lažne medicinske nalaze i pisma upućena ljubavnici:
“Još malo, draga. Uskoro će sve biti naše.”
Znao je da sam slaba, ali nije znao da sam budna. I spremna.
Jedne večeri, pripremila sam čaj — ovaj put ja njemu. U njegovu šolju stavila sam snažan sedativ koji mi je propisao ljekar. Kad se soba počela vrtjeti, pogledao me zbunjeno.
“Kako se osjećaš, dragi?” pitala sam smireno. “Pomalo… pospano?”
Zazvonilo je na vratima. Kucanje. Policija. Iza njih — moja djeca, koja su godinama vjerovala da sam bolesna.
“Evo dokaza,” rekla sam, predajući im fasciklu: snimke, pisma, nalaze. “Ovaj čovjek me je trovao dvadeset godina i pokušao da me proglasi ludom da bi mi oduzeo sve.”
Dok su mu stavljali lisice, ljubavnica je vrištala u hodniku. Ja sam stajala mirno. Nisam više drhtala.
Jer on je sada bio zarobljenik — a ključ je, po prvi put nakon dvadeset godina, bio u mojim rukama.
