Kada je baka umrla, nisam dobila ništa. Moja braća i sestre naslijedili su njen imetak, a meni je ostavila samo jednu stvar — svoju omiljenu biljku. Postala sam predmet šale u porodici.
Bilo mi je teško to prihvatiti, jer sam bila jedina koja je bila uz nju do kraja — hranila je, šetala, brinula se o svemu. Ostali su rijetko svraćali. Ipak, nisam se ljutila. Pazila sam tu biljku s ljubavlju, kao da u njoj još uvijek živi dio nje.
Prošle su godine. Kada sam se preseljavala, zamolila sam komšinicu da čuva biljku dok se ne snađem. Te večeri me pozvala u panici:
„Dođi odmah! Moraš ovo vidjeti!“
Kada sam stigla, pokazala mi je zemlju iz saksije. U njoj je pronašla malu platnenu vrećicu. Unutra — deset zlatnih kovanica, starinski nakit, narukvice, minđuše i rubinska ogrlica.
Baka je o tom nakitu često pričala, ali niko joj nije vjerovao. Mislili smo da su to samo priče iz davnih dana. Ispostavilo se da ga je sakrila — upravo meni.
Shvatila sam zašto. Uvijek je govorila:
„Ono što vrijedi, moraš zaslužiti. Samo tada znaš cijeniti.“
Nije mi htjela sve dati odmah. Željela je da pronađem vrijednost u trudu, strpljenju i ljubavi.
Te noći, gledajući nakit u rukama, plakala sam od sreće. Baka mi je ostavila mnogo više od zlata — ostavila mi je dokaz da me poznavala, voljela i vjerovala u mene. 💛
