“Mislio sam da me otac iskorištava – a zapravo me pripremao za život”
„Moj otac mi svaki mjesec uzimao po 150 eura za stanarinu otkako sam se zaposlio. Iskreno, bilo mi je to glupo. Imao je dovoljno novca da može izdržavati mene, a kamoli da još uzima od mene. Zbog toga sam ponekad osjećao ljutnju, čak i neku tihu ogorčenost.“
Godine su prolazile, frustracija se gomilala – ali nikad nije prestao da plaćam. A onda je došao dan mog vjenčanja.
Svi su donosili poklone i koverte, a otac mi je dao dvije.
U prvoj – svaki cent koji sam mu godinama davao.
U drugoj – isto toliko, ali iz njegovog džepa.
Niko nije znao za to. Čak ni majka. U sali je zavladala tišina, pa šok, pa suze. Tim novcem uspjeli smo kupiti sebi stan i auto.
A ja? Bio sam nijem.
Nisam mogao vjerovati da čovjek kojeg sam smatrao tvrdim i bezosjećajnim sve to vrijeme – zapravo me učio odgovornosti i štednji. Znao je da sam mlad, da neću znati čuvati novac. Pa je on to radio umjesto mene.
Danas, kad sjedim u svom stanu i gledam svoju ženu kako kuha večeru, sretan sam. Zahvalan. I shvatam: nisu svi heroji tihi jer nemaju što da kažu. Neki jednostavno znaju da djela govore više od riječi.
Otac nije tražio zahvalnost. Samo je želio da budem spreman.
