Na svom prvom putovanju avionom, dvanaestogodišnja Maja sedela je tiho među putnicima, stežući u rukama mali, iznošeni ranac. U njemu su bile dve knjige, telefon sa slomljenim ekranom i fotografija njene majke — medicinske sestre koja je preminula prije nekoliko mjeseci. Let koji je plaćen donacijom bio je njena jedina šansa da pronađe tetku u Bruklinu i započne novi život.
U tom istom avionu nalazio se i Viktor Hejl, poznati milijarder, hladan i zatvoren čovjek koji je živio isključivo za posao. Dok je izdavao naređenja preko telefona, nije ni primijetio djevojčicu koja je sjedila nekoliko redova iza njega — sve dok se nije desilo nešto što će im oboma promijeniti živote.
Usred leta, Viktor se iznenada srušio. Lice mu je problijedilo, disanje postalo plitko, a panika se proširila kabinom. “Ima li doktora u avionu?”, vikala je stjuardesa. Niko se nije javljao.
Maja je sjedila ukočeno, sve dok joj u glavi nije odjeknuo glas njene majke: „Nikad se ne plaši pomoći. Ako vidiš da je neko u nevolji, uradi ono što te je majka naučila.“
Bez razmišljanja, ustala je i probila se kroz gomilu. “Pustite me da prođem!”, vikala je. “Moja majka je bila sestra — znam šta da radim!”
Kleknula je pored onesviještenog muškarca, provjerila puls i počela reanimaciju. Njene male ruke neumorno su pritiskale njegovo grudi. “Jedan, dva, tri, četiri…” brojala je naglas, ne odustajući ni kad su joj rekli da je kasno. I tada — nakon nekoliko napetih minuta — Viktor je naglo udahnuo. Život mu se vratio, a avionom se prolomio aplauz.
Po slijetanju, Viktor je odvezen u bolnicu, ali prije nego što su ga iznijeli, stjuardesa je Maji predala kovertu. “Gospodin Hejl je zamolio da vam ovo dam,” rekla je. U pismu je pisalo:
“Devojčice, spasila si mi život. Kad sam se probudio i vidio tvoje lice, prepoznao sam tvoju majku. Ona mi je, prije mnogo godina, spasila ženu i dijete u bolnici u kojoj je radila. Nikad nisam stigao da joj se zahvalim. Ti si danas nastavila njeno nasljeđe. Molim te, javi mi se kad stigneš kod tetke. Neću te ostaviti samu.”
Nekoliko dana kasnije, Maja je zajedno sa tetkom stajala u njegovoj kancelariji, na vrhu zgrade s pogledom na grad. Viktor više nije bio isti čovjek — u njegovom glasu čula se toplina.
“Tvoja majka je spasila moju porodicu. Ti si spasila mene. Sada je red na mene da se pobrinem za tebe,” rekao je.
Osnovao je fond u Majino ime i omogućio joj stipendiju za studije medicine, da bi mogla nastaviti putem svoje majke. Obezbijedio im je i novi dom.
Maja je, po prvi put nakon majčine smrti, osjetila mir. Dobrota se vratila — iz srca u srce, iz generacije u generaciju.
