Lena je živjela povučeno, daleko od gradske gužve, u maloj kući na periferiji. Njena jedina svakodnevna radost bio je pas Rich – veliki, umiljati mješanac, poznat po tome da je miran i gotovo nikada ne laje. Upravo zbog toga, ono što se dogodilo te noći ostavilo je Lenu bez daha.
Dok je ponoć odmicala, Rich je postajao sve nemirniji. Najprije tiho režanje, zatim grebanje vrata, a ubrzo i glasno, uporno lajanje. Lena je, isprva zbunjena i ljuta što ne može spavati, ubrzo osjetila nelagodu. Pas je jurišao s vrata na prozor, kao da je htio da vidi nešto što se krije u tami.
Kada je skupila hrabrost i otvorila vrata, dočekala ju je tišina – hladan vjetar i šuštanje lišća. Ni traga ljudskom prisustvu. Umirila je Richa i vratila se unutra, ali noć je provela budna, s nemirom u grudima.
Tek ujutro otkrila je istinu. Uz ogradu su se jasno vidjeli tragovi stopala i svježe prekopana zemlja. Neko je cijelu noć kružio oko njene kuće. Rich je bio u pravu – opasnost je bila tu, tik uz njih.
Policija je potvrdila da je iste noći bilo pokušaja provale i u susjednim kućama. Ali niko od komšija nije primijetio ništa – jedini koji je odreagovao bio je njen “tihi pas”.
Lena je pogledala Richa, pomazila ga po glavi i briznula u plač. Shvatila je da bez njega možda ne bi ni dočekala jutro u miru.
Onaj koga su svi smatrali lijenim i nezainteresiranim, pokazao se kao njen najvjerniji čuvar i heroj.
