„Možemo li ući?“, upitala je Elena, dok je pogled čvrsto držala usmjeren na njegovo lice.
Gabriel je pogledao djecu – dječaka s razbarušenom crnom kosom i djevojčicu koja je imala Elenine duboke, sanjive oči. Ta sličnost pogodila ga je ravno u srce.
Bez riječi se pomaknuo i pustio ih da uđu. Kuća je bila upravo onakva kakvu je Elena pamtila – elegantna, uredna i hladna. Isto kao i Gabriel. Previše savršena da bi bila udobna.
„Djeco“, rekla je i sagela se prema blizancima. „Vrijeme je da se malo odmorite. Mama mora razgovarati s ovim gospodinom.“
Dječak je prkosno podignuo bradu – gesta koju je Gabriel dobro poznavao.
„Je li on to?“, upitao je izravno i ignorirao majčine upute. „Je li on naš otac?“
„Mihai!“, prigovorila mu je Elena, ali njezin glas nije bio strogo.
Djevojčica je stidljivo virila iza majke i promatrala Gabriela. U njezinom je pogledu bilo toliko intenziteta da se neočekivano osjećao ranjivo.
„Da“, odgovorio je Gabriel otvoreno i osjetio želju da dječaku uzvrati jednako iskreno. „Mislim da sam vaš otac.“
Mihai je kimnuo kao da je upravo potvrdio vlastitu slutnju. Djevojčica se dodatno povukla iza Elene.
„Maria je stidljiva“, objasnila je Elena. „Ali kad te upozna, neće prestati pričati.“
Gabriel je odveo djecu u gostinjsku sobu – prostoriju koja je oduvijek bila prazna, čekajući posjetitelje koji nikad nisu došli.
Ponudio im je nešto za jelo, uključio televizor i tražio dječji program. Osjećao se nespretno, stranac u ulozi domaćina vlastitoj djeci.
Kad se vratio u dnevni boravak, zatekao je Elenu kraj kamina kako promatra fotografije u okvirima. Ostala je samo jedna fotografija vjenčanja, gotovo skrivena sjenom biljke.
„Nisi mislila da ću se ikad vratiti, zar ne?“, upitala je, ne gledajući ga.
„Zašto si se vratila?“, odgovorio je, dok je stara ljutnja iznova planula u njemu. „Šest godina, Elena. Šest godina nisam znao živiš li ili si mrtva. A sada se iznenada vraćaš s dvoje djece?“
Elena se okrenula prema njemu, lice joj je bilo blijedo u slabom svjetlu.
„Pokušala sam te dosegnuti, Gabriele. Prvih sam mjeseci pisala pisma. Jesi li ih primio?“
Gabriel je zbunjeno odmahnuo glavom.
„Ne, nikad nisam ništa primio. Nikad.“
Na Eleninome licu preletjela je sjena spoznaje.
„Tvoja majka“, šapnula je. „Nikad nije vjerovala da sam dovoljno dobra za tebe.“
Gabriel je sjeo, odjednom umoran. Njegova je majka umrla prije tri godine – i očito je svoje tajne odnijela sa sobom.
„Zašto si otišla?“, upitao je i vratio se na pitanje koje ga je mučilo godinama. „Vidjela sam te s njim, Elena. Sa svojim šefom. Bio sam spreman oprostiti – ali jednostavno si nestala.“
Elena je duboko udahnula, pripremajući se za obračun koji je dugo odgađala.
„Nikada te nisam prevarila, Gabriele. Nikada. Tog dana bila sam u bolnici. Saznala sam da sam trudna i bila sam uplašena. Robert – da, moj šef – odvezao me jer sam drhtala toliko da nisam mogla sama voziti.“
„Ali vidio sam da ste se grlili!“, prekinuo ju je Gabriel.
„Grlio me jer sam plakala, Gabriele. Jer sam bila trudna, uplašena i znala da ti ne želiš djecu. Toliko si puta rekao da ti je jedina važna karijera.“
Gabriel je osjetio kako mu se tlo trese pod nogama. Istina – bio je opsjednut poslom i napredovanjem. Djeca nikada nisu bila dio njegovih planova.
„Kada sam tog dana došla kući i ti počeo vikati, optuživati me…“, nastavila je Elena tiho, da djeca ne čuju, „nešto se slomilo u meni. Shvatila sam da ne mogu donijeti dijete u brak u kojem nema povjerenja.“
Zastala je, pa dodala:
„Ali to nije cijela istina, Gabriele. Zato nisam samo ovdje.“
Izvadila je medicinski dosje iz torbe i položila ga na stol ispred njega.
„Maria je bolesna. Treba transplantaciju koštane srži. Ni ja ni Mihai nismo kompatibilni. Ti si njezina posljednja nada.“
Gabriel je pogledao u dosje. Dijagnoze, ograničene opcije, malo vremena.
„Koliko već znaš?“, pitao je glasom koji je drhtao.
„Već šest mjeseci. Pokušala sam sve – eksperimentalne tretmane, anonimne darivatelje. Ništa nije pomoglo. Liječnici kažu da bi biološki roditelj bio njezina najveća šansa.“
Gabriel je zatvorio dosje, preplavljen. U nekoliko sati život mu se preokrenuo. On nije samo otac djece koju nikad nije upoznao – mogao je biti spasitelj jednog od njih.
„Obavit ću testove“, rekao je bez oklijevanja. „Što god treba.“
Elena ga je prvi put pogledala sa istinskom zahvalnošću.
„Hvala ti. Žao mi je što sam te dovela u ovu situaciju, ali nisam imala izbora.“
„Ja sam taj koji bi se trebao ispričati“, odgovorio je Gabriel. „Za sve.“
Na vratima dnevnog boravka pojavila se Maria sa svojim velikim, ozbiljnim očima.
„Je li ti mama ljuta?“, upitala je tiho.
Gabriel je ustao, prišao joj i kleknuo kako bi bio na njezinoj razini.
„Ne, Maria. Nisam ljut na tvoju mamu. Ljut sam na sebe, što sam propustio toliko iz vašeg života.“
Maria ga je gledala, a zatim pružila ruku i nježno mu dotaknula obraz.
„Točno si onakav kakvim te mama opisuje. Dobiješ bore kad se brineš“, rekla je i pokucala na njegovo čelo.
Gabriel je osjetio knedlu u grlu.
„Mama je pričala o meni?“
„Svaku večer“, odgovorila je Maria. „Priča nam priče o tebi. Kako ste se upoznali, o vašoj kući, vašem psu Maxu.“
Gabriel je iznenađeno pogledao Elenu.
„Nisam željela da te mrze“, rekla je mirno. „U našim pričama nikad nisi bio čudovište. Samo čovjek koji je pogriješio. Kao i ja.“
Mihai je prišao sestri i upitao ozbiljno:
„Hoće ли Maria živjeti?“
Gabriel je položio ruke na njihove male šake.
„Učinit ću sve što mogu“, obećao je. „Stvarno sve.“
Te noći, dok su djeca spavala, a Elena na kauču, Gabriel je ostao budan. U majčinom ormaru pronašao je skrivena pisma – ona koja mu je Elena slala, a koja nikada nisu stigla do njega.
Shvatio je da mu je život dao rijetku priliku – da popravi ono što je slomljeno i povrati ono što je smatrao izgubljenim.
Ujutro je nazvao bolnicu da dogovori testove kompatibilnosti. Zatim i ured, da najavi duži odmor. Po prvi put, posao mu više nije bio prioritet.
Kad se Elena probudila, zatekla ga je u kuhinji kako nespretno priprema doručak za djecu.
„Jesi li siguran da si spreman?“, upitala je, primijetivši tamne krugove ispod očiju.
Gabriel se nasmiješio – iskreno, bez maski.
„Ne“, odgovorio je. „Nisam spreman. Ali tu sam. I ovaj put neću otići.“
