Jedne noći moja petogodišnja kći došla je u moju sobu i zamolila da spava pored mene. Pomislila sam da je samo usamljena jer muž nije bio kod kuće, pa sam je pustila. Ali već sljedeće večeri ponovilo se isto — ovaj put nervozna, priznala mi je da čuje čudne zvukove ispod poda.
U početku sam mislila da umišlja, no kada sam legla s njom u sobu, i sama sam čula grebanje i kucanje ispod dasaka. Njezina mala tijela drhtala su od straha, pa sam je prenijela u svoju sobu i odmah pozvala policiju.
Spustila sam se u podrum. Tamo, iza zatvorenih vrata, čula sam iste zvukove. Kad sam ih otvorila, prizor me potpuno šokirao. U polumraku je stajala žena — Claire, bivša supruga mog muža, koju sam poznavala samo sa starih fotografija.
U ruci je držala staru drvenu kutiju i tihim glasom rekla:
— „Žao mi je… Samo sam došla po ono što je moje.“
Nisam znala što reći. Srce mi je udaralo, a tijelo mi je obuzeo strah i nevjerica. Brzo sam zatvorila vrata i vratila se kćeri.
Kada se muž vratio s puta, ispričala sam mu sve. Priznao je da je Claire ostavila neke svoje stvari u kući i zakleo se da nije znao da još uvijek dolazi. Obećao je da će odmah riješiti situaciju.
Ali meni je ostao onaj jezivi osjećaj – da kuća u kojoj živimo još uvijek skriva tuđe tajne, i da je istina mnogo bliža i sablasnija nego što sam mogla zamisliti.
