Kira, 12 godina, završila je na hitnoj. Njen trbuh bio je toliko natečen da su liječnici prvo posumnjali na probavne smetnje ili tumor. No ultrazvuk je sve razjasnio – tišina.
Nije bila trudnoća. Nije bio tumor. Bio je to blijed, ali trajan trag rijetke bolesti: intestinalne limfangiektazije.
Kira je mršava, blijeda djevojčica s plavim očima. Dovezli su je kasno navečer. Majka je ponavljala:
— „Mislila sam da je samo nadutost… Sad više ne može ni stajati…“
Otac ih je napustio kad je Kira imala šest godina. Majka je čistila, pokušavala preživjeti. Kira se nije žalila – nije htjela da se brinu zbog nje.
Nakon brojnih pregleda, iz trbuha su joj ispumpali više od tri litre tekućine. Nije plakala, osim kad joj je majka donijela plišanog medu s povezom na trbuhu:
— „Njega isto boli?“
Kira je ubrzo postala uzor u bolnici. No bolest se vratila. Ovoga puta već je čitala medicinske članke i znala kamo treba ići. Operacija, oporavak, pa blog za mlade s rijetkim bolestima – iskreni savjeti i podrška. Djevojčica Alina, devet godina, napisala joj je:
— „Više se ne bojim.“
Šest godina kasnije Kira je postala liječnica. No izgubila je svoju prvu ljubav, Lešu, u nesreći. Spalila je njegova pisma i sutradan došla na posao.
Deset godina nakon prve dijagnoze stajala je u operacijskoj sali kao kirurginja. Došla je djevojčica s velikim trbuhom – ista bolest. Majka je drhtala:
— „Hoće li preživjeti?“
Kira je smireno rekla:
— „I ja sam bila takva. I ona će preživjeti.“
Nije postala slavna, nije otišla u inozemstvo, nije se udala. No stan joj je bio pun mente, knjiga i nade. Napisala je knjigu „Bol je iznutra“, koja se danas predaje na medicinskim fakultetima.
Jednog dana došla je žena:
— „Ja sam Alina. Ovo je moja kći. Dala sam joj tvoje ime.“
Kira je zaplakala. Ali ovaj put – od sreće.
