Od samog početka okruživali su me nerazumijevanje i strah.
Liječnici su izgovarali riječi koje dijete ne bi smjelo čuti:
„Neće izdržati.“
„Trebaju mu posebna skrb.“
„Težak slučaj.“
Roditelji su se povukli. Nisu znali, nisu mogli ili nisu htjeli voljeti dijete kakvo sam bio. Kad sam došao na svijet, već su odlučili – ne trebaju me. Jednog dana odveli su me u dom.
Svijet mi se srušio. Bio sam malen i bespomoćan. Nitko mi nije držao ruku, nitko nije šapnuo umirujuće riječi. Dom je postao moj novi dom – hladan, tuđ, prepun nepoznate djece i strogih odraslih.
Bojalo me. Bojala me tišina i mrak. Bojao sam se dodira jer nitko nije znao kako me voljeti. Bojao sam se biti sam. I bio sam sam – među mnogima.
Dani su sporo prolazili. Mjeseci su postajali godine.
Naučio sam ono što sam mislio da je nemoguće – hodati, govoriti, učiti.
Svaki uspjeh bio je mala pobjeda nad strahom i boli.
Ponekad sam gledao kroz prozor i zamišljao obitelj – onu koja me grli i kaže: „Dobar si“, gdje nisam „poseban“, nego samo voljen.
Bilo je trenutaka kad sam htio odustati, kad mi se činilo da je svijet protiv mene.
Ali tada bi se u meni upalila mala iskra – tračak nade koji nitko nije mogao ugasiti.
Jednog dana odgajateljica je sjela kraj mene i rekla:
– Zaslužuješ biti voljen. Ne zato što si savršen, već zato što postojiš.
Te su riječi ostale sa mnom zauvijek.
Danas sam jači nego ikad.
Znam da moje slabosti ne umanjuju moju vrijednost. One su me učinile upornim, hrabrim, istinskim.
Preživio sam ne usprkos svemu, nego zato što sam naučio voljeti sebe kad to drugi nisu mogli.
Ako se ikad osjećaš tako…
Zapamti:
Nisi sam. Važan si. Imaš snagu ići dalje.
