Liora je stajala ukočeno, gledajući dječaka u naručju žene koja joj je upravo ispričala najtežu istinu njezinog života. Mališan je mirno promatrao njezino lice, kao da u njemu traži sigurnost.
U glavi joj je tutnjalo: gubitak roditelja, gubitak muža, a sada i saznanje o njegovom dvostrukom životu. Osjećaj izdaje bio je ogroman, ali istodobno – pred njom je bilo dijete koje nije bilo krivo ni za što.
„Martin je želio da to dijete bude kod vas,“ nastavila je žena tihim glasom. „Molio me, ako mu se nešto dogodi, da vam kažem. Vi ste mu bili sve… i on je znao da ćete znati što je ispravno.“
Liora je duboko udahnula, suze su joj potekle niz lice. Pružila je ruku i dotaknula dječakovu malu šaku. On ju je instinktivno uhvatio i stisnuo, kao da se želi uhvatiti za nju, kao jedinu poznatu točku u svijetu.
„Ti nisi kriv…“ šapnula je, gledajući ga. „Ti si dio njega… dio mene…“
U tom trenutku osjetila je kako joj se u grudima rađa odluka: možda ne može vratiti muža, možda ne može izbrisati bol izdaje, ali može spasiti ovo dijete od usamljenosti i dati smisao vlastitom životu.
Zagrlila ga je prvi put, čvrsto, toplo, i u sebi izgovorila:
„Neću te ostaviti. Neću dopustiti da patiš.“
Na groblju, između dva križa, rodila se nova veza – bolna, ali snažna. Liora je shvatila da, iako je izgubila mnogo, još uvijek ima priliku stvoriti nešto dobro iz ruševina svog života.
