Prošlo je šest mjeseci otkako je ostao sam. Stan je i dalje bio pun njenih tragova — šalica ostavljena na stolu, šal na vješalici, miris parfema koji se povremeno zadržavao u zraku. Nedjelje su bile njegov sveti ritual: odlazio bi na groblje s buketom crvenih ruža, sjedio kraj njenog spomenika i razgovarao s uspomenom, kao da ga još uvijek može čuti.
Ali posljednja tri tjedna dogodilo se nešto čudno — ruže su nestajale. Nisu uvenule, niti su bile odbačene, već su jednostavno nestajale bez traga. Grobar nije znao ništa, pa je odlučio sam otkriti istinu. Postavio je malu kameru pokraj spomenika.
Na snimci je vidio prizor koji mu je slomio srce. Djevojčica, nije mogla imati više od osam godina, tiho bi prišla, uzela buket i odšetala. Sljedeće nedjelje odlučio je pričekati. I tada ju je ugledao uživo — stajala je kod susjednog groba, držeći uvele ruže u rukama.
Pristupio joj je i tiho upitao zašto uzima cvijeće.
Djevojčica je spustila pogled i objasnila da joj je brat preminuo u proljeće, a da majka nema novca da mu kupi cvijeće. „Nisam htjela da bude sam“, šaptala je.
Njene riječi probudile su u njemu tihu bol, ali i saosjećanje. Od tog dana, svake nedjelje donosio je dva buketa — jedan za svoju voljenu, drugi za dječakov grob.
Kad je djevojčica ugledala svježe ruže na bratu, oči su joj zasjale. Privila je cvijeće uz prsa i tiho zahvalila:
„Sada neće biti sam.“
