U svijetu gdje je izgled mjerilo vrijednosti, Zainab je bila osuđena već pri rođenju. Rođena slijepa u porodici koja je fizičku ljepotu uzdizala iznad svega, njen život je od prvog dana bio borba.
Dijete koje se nije uklapalo
Njene sestre bile su oličenje ljepote: predivne oči, savršena lica i prisustvo koje je privlačilo pažnju. Zainab, s druge strane, bila je tiha, povučena i nevidljiva za sve osim za vlastite misli. Ljudi su izbjegavali njen pogled, kao da je njeno stanje bilo sramota. Pogledi sažaljenja i tišina punih nerazumijevanja pratili su je svuda.
Nakon smrti njene majke, Zainabin otac se potpuno promijenio. Od toplog čovjeka postao je hladan i grub. Nije skrivao razočaranje zbog njene sljepoće, nazivajući je “teretom”, i držeći je podalje od svih porodičnih događanja.
Knjige kao bijeg od stvarnosti
Zainab je pronašla utjehu u knjigama ispisanim Brajevim pismom. One su joj otvarale prozore u svjetove koje nije mogla vidjeti, ali ih je mogla osjetiti – kroz riječi, mirise, zvukove i svoju bogatu maštu. Ipak, čak ni najljepša priča nije mogla da je pripremi za ono što ju je čekalo.
Odluka bez pitanja
Kada je napunila 21 godinu, njen otac je donio odluku koja će joj promijeniti život. Bez objašnjenja i bez njenog pristanka, rekao joj je da se udaje. „On je prosjak“, dodao je bez imalo takta, „prava osoba za tebe – slijepa si, on siromašan.“
Zainab nije imala pravo glasa. U sljedećim danima, predana je muškarcu kojeg nikada nije upoznala, dok su gosti ceremonije komentarisali “neobičan par”. Bila je to udaja bez ljubavi, bez izbora, bez dostojanstva.
Neočekivana nježnost
Ipak, njen muž Juša nije bio ono što je očekivala. Odveo ju je u skromnu kućicu i tiho rekao: “Ovdje si sigurna.” Počeo joj je opisivati svijet oko nje – nebo, drveće, ptice, rijeke – na način koji nikada prije nije iskusila. Njegov glas postao je njen oslonac, a njegove riječi svjetlost u njenoj tami.
Zainab je prvi put osjetila kako izgleda biti viđena – ne očima, već srcem. Počela je osjećati emociju koju nije znala imenovati, ali ju je svakim danom sve više ispunjavala. Bila je to ljubav.
Sudar sa stvarnošću
Sve se promijenilo kada je jednog dana srela sestru Aminu na pijaci. Njene riječi bile su oštre i pune prezira:
“Zar si još s tim prosjakom? Smeće, baš kao i ti.”
Te riječi su poljuljale Zainabin mir. Po povratku kući, zatražila je istinu od Juše.
Otkrivena istina
Juša je tiho kleknuo pred njom i rekao:
“Nisam prosjak. Ja sam sin emira.”
Zainab je ostala bez riječi. On joj je objasnio da je njen otac znao njegov pravi identitet, ali je sve sakrio. Smatrao je da Zainab ne zaslužuje bolje i iskoristio situaciju da je se “riješi”, ne znajući da je upravo time poslao svoju kćer u ruke jedine osobe koja je ikada vidjela njenu istinsku vrijednost.
Ljubav ne vidi očima
Ova priča o Zainab nas podsjeća da prava ljepota ne stanuje u očima, već u srcu. U svijetu koji često gleda samo ono spoljašnje, ona je pronašla nekoga ko ju je volio zbog onoga što jeste.
Ljubav ne bira savršenstvo. Ljubav vidi ono što drugi ne mogu. Zainab je naučila da je najjača onda kada je vjerovala u sebe – i kada je dopustila da je neko voli zbog njene duše, a ne zbog njenog izgleda.
