Spašavatelji su odmah prevezli čovjeka u bolnicu, a liječnici su rekli da je pravo čudo što je još bio živ nakon toliko sati u hladnom i mračnom bunaru. Bio je iscrpljen, dehidriran i prepun ogrebotina, ali svjestan.
Kad su mu rekli da ga je pronašla nepoznata žena zahvaljujući njegovom konju, oči su mu se napunile suzama.
— Znao sam da me neće ostaviti, — šapnuo je slabim glasom.
Doktor je potvrdio: još malo i bilo bi prekasno.
A konj? Stajao je kraj bunara dok nisu izvukli svog gospodara, njištao i nervozno udarao kopitima sve dok ga nije vidio na sigurnom. Tek tada se smirio, spustio glavu i nježno mu dotaknuo lice, kao da ga ljubi.
Svi koji su to gledali ostali su nijemi — pred njima se odigrala scena koja je pokazala što znači istinska odanost.
I dok sam se vraćala kući, još uvijek drhtavih ruku, shvatila sam jedno: ponekad nas naizgled slučajni susreti dovedu točno tamo gdje trebamo biti. A taj konj… on tog dana nije spasio samo svog gospodara. Spasio je i mene — podsjetio me na to da čuda doista postoje. 🐎✨
