U trenucima kada svakodnevica iznenada skrene s uobičajenog puta, ostajemo nasamo sa sobom – i to često postane ključni trenutak lične promjene.
Nakon jednog razočaranja u bliskom odnosu, dani koji su uslijedili bili su tihi i mirni. Ali to nije bila tišina utehe, već prostor za razmišljanje i unutrašnje preispitivanje. Dom u kojem sam boravila postao je mesto novog početka – mesto u kojem sam mogla da sagledam sve što jeste bilo i ono što više ne želim da bude.
Svaki predmet imao je svoju priču – obične svakodnevne stvari sada su nosile simboliku prošlosti. Ipak, umjesto tuge, pojavilo se nešto dublje – osjećaj prisutnosti i jasnija slika onoga što zaista jesam.
Nisam se slomila. Osjetila sam razočaranje, ali i zahvalnost. Jer tamo gdje su nestale neke iluzije, pojavila se iskra unutrašnje snage.
Počela sam svakodnevicu iznova – ovog puta ne prilagođavajući se drugima, već osluškujući sopstvene potrebe. Prvi korak bio je jednostavan: miran doručak uz omiljenu muziku. Tišina više nije bila prazna – već umirujuća.
Prijatelji su nudili podršku, ali prije svega, morala sam naučiti kako da budem podrška sama sebi. Bez pritiska, bez osuđivanja.
Vremenom sam shvatila: nisam ništa izgubila – već sam dobila priliku da se ponovo povežem sa sobom. Da budem viđena sopstvenim očima. Da cijenim i njegujem ono što jesam.
Jednog jutra, uz šolju kafe i pogled kroz prozor, spontano sam se nasmijala. Bez posebnog povoda – osim činjenice da sam dobro. Prošla sam kroz promjenu, ali iza nje je došla jasnoća i novi mir.
Napravila sam male, ali važne korake – nove boje u prostoru, kreativni izazovi, trenutci za sebe. Sve to donijelo je osjećaj lakoće.
Znam da će uspomene ponekad doći, kroz neki poznat miris ili mjesto. Ali sada znam – one više ne nose teret. Samo podsjetnik koliko sam izrasla.
Jer ovaj put biram sebe – ne iz potrebe, već iz ljubavi. I to je nešto što ostaje – bez obzira na sve.
