Prošle godine osjećao sam se kao da sam izgubio svrhu. Moja supruga Rose, koja se bori s artritisom, jedva je mogla držati šalicu kafe, a ja sam dane provodio u tišini, uvjeren da više ničemu ne služim.
Onda sam jednog kišnog popodneva ugledao djevojku ispred škole. Sjedila je sama na pločniku, mokra i promrzla, s glavom među rukama. Nisam je pitao šta nije u redu, nisam davao savjete. Samo sam sjeo pored nje i tiho rekao: „Imao si loš dan?“
Ispričala mi je da joj je majka u bolnici, da je test iz matematike bio katastrofa i da je izgubila najbolju prijateljicu. Niko je nije htio slušati bez osuđivanja. Ja sam samo bio tu. Dao sam joj čisti rupčić koji uvijek nosim, i ona je šapnula: „Hvala što nisi pokušao sve popraviti.“
Sljedećeg dana donio sam stolicu i karton: „Besplatno slušanje. Bez savjeta.“ U početku su me gledali čudno, ali onda se vratila ona — i dovela prijatelja. Postepeno su počeli dolaziti i drugi. Djeca, roditelji, stariji ljudi. Svi su imali potrebu da ih neko čuje.
Nisam nudio rješenja. Samo prisutnost. Ponekad rupčić.
Jedan učenik snimio je kratki video kako slušam drugu djevojčicu i objavio ga. Ljudi su reagovali, pisali: „Ovo nam treba.“ Tako se ideja proširila — počeli su nicati „kutci za slušanje“ po parkovima, bibliotekama i stajalištima.
Danas i dalje sjedim ispred škole. Jučer je došla djevojčica od dvanaest godina. Dugo je šutjela, a onda izustila: „Moj brat je umro. Nedostaje mi njegov smijeh.“ Nisam rekao da će bol proći. Samo sam bio s njom u toj tišini.
Shvatio sam: četrdeset godina sam čistio nered, a ono najvrjednije što mogu učiniti jeste — dopustiti ljudima da budu u svom neredu i da znaju da nisu sami.
Ponekad nije potrebna mudra riječ. Dovoljno je reći: „Vidim te. Tu sam.“
Nađi danas nekoga s kim ćeš to podijeliti. Sjedni. Slušaj.
Tako svijet postaje lakši.
