Ja sam samohrana majka. Moja beba ima tek nekoliko mjeseci, a nakon poroda moje se tijelo potpuno promijenilo. Znala sam da ću se brzo slomiti ako ne pronađem način da brinem i o sebi. Zato sam se, dva mjeseca nakon rođenja sina, odlučila upisati u fitness centar.
Kako nisam imala nikakvu pomoć, ponekad sam morala voditi bebu sa sobom. Djevojke u grupi bile su divne — znale su pogurati kolica ili ga zabaviti da ja uspijem odraditi barem dio treninga. Njihova podrška bila mi je dragocjena.
Ali jednog dana dogodilo se nešto neugodno. Držala sam sina u naručju i pokušavala raditi lagane čučnjeve, kad je on iznenada počeo plakati. Ljuljala sam ga, privijala uza se, šaptala mu, ali nije prestajao.
Tada mi je prišao jedan od trenera — visok, mišićav muškarac, s izrazom nezadovoljstva na licu.
— „Dokle više?“ povisio je glas. „Svaki dan isto! Zašto ga dovodiš ovdje? Ako želiš biti s njim, ostani doma, ali ne smetaj drugima!“
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Privila sam sina i tiho rekla:
— „Oprostite… on je još jako mali.“
— „Baš me briga! Možda treba ogromnim slovima napisati na ulazu: Zabranjen ulaz s djecom i psima!“
U tom trenutku htjela sam samo pobjeći. Ali onda se dogodilo nešto neočekivano.
Jedna djevojka iz naše grupe ustala je i stala ispred mene.
— „Hej! Nemaš pravo tako pričati. To je dijete! Plače, to je normalno. Mi sve razumijemo, a ti se dereš kao da je napravila nešto strašno.“
— „Onda neka sjedi doma i ne smeta!“ odbrusio je on.
— „Ne. Imaš li ti pojma kroz što žena prolazi nakon poroda? Koliko joj je važno vratiti se na trening? Ti si sramota za ovu teretanu. Pobrinut ću se da tvoji šefovi saznaju kako se ponašaš prema klijentima.“
I zaista, nekoliko dana kasnije saznala sam da je trener dobio otkaz.
Ali i dalje mi je u mislima odzvanjalo pitanje: možda sam ja bila ta koja je pogriješila? Možda sam stvarno trebala ostati kod kuće i nikome ne smetati?
