Muž i ja smo nedavno postali roditelji. Prvi mjeseci s bebom donijeli su mnogo radosti, ali i iscrpljenosti. U početku je sve izgledalo savršeno – s pažnjom je brinuo o sinu i pomagao mi više nego što sam očekivala.
No, postepeno sam primjećivala promjene. Bio je umorniji, često odsutan mislima, ponekad bi se zatvarao u sobu bez objašnjenja. Mislila sam da je riječ o umoru ili stresu.
Jedne noći, dok je beba plakala, pogledala sam monitor i primijetila da se moj muž nalazi u sobi. Ali nekoliko trenutaka ranije čula sam ga kako izlazi iz kuće po stvari u trgovinu. Zbunila sam se i uplašila.
Kada sam mu pokazala snimak s kamere, priznao mi je nešto što nikada ranije nije spomenuo – još u mladosti imao je psihičkih poteškoća koje je smatrao prevaziđenim. Rođenje djeteta pokrenulo je kod njega ponovne epizode i sada je shvatio da mu je potrebna stručna pomoć.
Te noći donijela sam odluku da se privremeno preselim s djetetom kod roditelja, dok on ne započne liječenje. Bilo je bolno, ali osjećala sam da moram zaštititi naše dijete i sebe.
Šta sam naučila iz ovoga
-
Mentalno zdravlje je jednako važno kao i fizičko. Ne treba ignorisati znakove umora, promjene u ponašanju ili tajnovitost kod partnera.
-
Razgovor i podrška su prvi korak. Iskren dijalog često otvara vrata prema traženju pomoći.
-
Stručna pomoć spašava porodice. Psiholozi i terapeuti mogu biti ključ u vraćanju ravnoteže i sigurnosti.
Danas moj muž prolazi terapiju i, iako je naš brak na iskušenju, vjerujem da otvorenost i pravovremeno reagovanje mogu pomoći mnogima u sličnoj situaciji.
