Toga poslijepodneva, nakon završene kupovine, uputila sam se prema svom automobilu. Tada sam primijetila nešto neobično: mali dječak, bos na asfaltu, udarao je po vratima crnog automobila.
Oko njega nije bilo odraslih, a njegov očajni plač odjekivao je praznim parkiralištem. Njegovo malo tijelo podrhtavalo je dok je svojim rukama neumorno kucao po limu vozila.
Zastala sam, vrećice su mi ispale iz ruku. Dječak je pokazivao prema prozoru auta, a ja sam ga tiho upitala:
— „Gdje ti je mama? Tata?“
Nije odgovorio, samo je odmahnuo glavom i nastavio udarati po vratima. Čučnula sam kraj njega i pokušala ga smiriti, pritiskajući staklo dlanovima. Kroz zamagljeni prozor vidjela sam kako žena leži nepomično za volanom, a na suvozačevom sjedalu razbacane vrećice od namirnica pokazivale su da je još prije nekoliko trenutaka bila budna.
Odmah sam podigla dječaka, izvukla mobitel i nazvala hitnu pomoć:
— „Dijete je vani, a majka je onesviještena! Nalazimo se na parkiralištu supermarketa, na uglu Šeste ulice i Maple!“
Dječak se čvrsto držao za moj vrat dok sam mu šaptala da će sve biti u redu. Nakon nekoliko minuta stigla je hitna pomoć. Vatrogasci i bolničari brzo su otvorili vrata vozila i provjerili stanje žene. Jedan od njih je potvrdio:
— „Još diše. Imamo je.“
Dječak je uhvatio majčinu ruku i polako se smirio. Osjećaj olakšanja bio je neizmjeran.
Ovaj događaj podsjetio me koliko se svakodnevica može promijeniti u tren oka. Ponekad je dovoljno obratiti pažnju na neobične situacije i reagirati na vrijeme.
