Prije četiri godine moja djevojka je doživjela tešku saobraćajnu nesreću i dvije sedmice provela u komi. Imao sam tada dvadeset godina i svaki slobodan trenutak, prije ili poslije fakulteta, provodio sam u bolnici pored nje. Nekad sam joj pričao, nekad samo sjedio i posmatrao je, nadajući se da će se probuditi.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Naša pjesma svirala je kao zvono, pa sam izašao iz sobe da se javim. Kada sam se vratio, ona je polako otvarala oči, umorna i mamurna, ali je uspjela da se nasmije i tiho kaže: „Volim te.“ Taj osmijeh bio je najljepši koji sam ikada vidio.
U sljedećem trenutku uslijedila je drama – pištanje aparata, povici sestara i doktora, zvuk defibrilatora, udarci… i na kraju rečenica koja mi je zauvijek ostala urezana: „Ne, stani… otišla je. 11:42.“
Od tada, svake godine 20. septembra, ma gdje da sam i šta god da radim, tačno u 11:42 pustim našu pjesmu, progutam knedlu, obuzdam suze i šapnem: „I ja tebe.“
