Kad je sin počeo govoriti, često je govorio o “lošem čovjeku” koji je dolazio u njegovu sobu noću, dok smo svi spavali. Tada smo to pripisali dječjoj mašti i nismo tome pridavali značaj.
Godinama kasnije, pronašla sam mužev stari sat – isti onaj koji je nosio na dan kada je nestao – sakriven iza ormara u sinovoj sobi. Bila sam prestravljena. Pitala sam sina zna li nešto o tome, ali je tvrdio da sat nikada ranije nije vidio i nije znao kako je dospio tu.
Moj muž je godinama patio od teške depresije. Nestao je bez traga i evo, skoro 20 godina kasnije, još ga nismo pronašli.
Ipak, svaki put kad se sjetim tog sata, nešto u meni se stegne – osjećaj jeze koji ne prolazi.
