Rodila je tri sina, svi su završili škole, zaposlili se i oženili. Živjeli su odvojeno sa svojim porodicama. Jednog dana posjetila je najstarijeg sina i zamolila snahu da joj donese vode. Kada je popila malo, ostatak je namjerno prolila po posteljini, pa rekla da se tokom noći pomokrila. Snaha ju je grubo izvrijeđala i natjerala da opere posteljinu, uz prijetnju da više nikad neće moći da prespava kod njih.
Otišla je potom kod srednjeg sina i učinila isto. Snaha je burno reagovala i pred mužem, a sin nije stao u odbranu svoje majke.
Na kraju je otišla kod najmlađeg sina. Kada mu je žena čula šta se navodno desilo, blago joj je rekla da ne brine, podsjetivši je kako se djeca često pomokre roditeljima dok su mala. Nježno je oprala i namirisala posteljinu.
Tada je starica rekla snahi da joj treba mjera za nakit koji kupuje, navodno za prijateljičinu kćerku. U prodavnici je kupila skupocenu ogrlicu, narukvicu i minđuše.
Kasnije, kada su sva tri sina došla sa porodicama na ručak, majka im je otkrila da to nije bila mokraća, već voda. Ispričala im je sve i na kraju zlatni nakit stavila na najmlađu snahu uz riječi:
„Bog mi nije dao kćerke, već sinove. Ali ova žena je moja kćerka. Ako doživim duboku starost, kod nje ću provesti posljednje dane jer znam da će mi pružiti njegu i pažnju.“
Starija dva sina tada su s prekorom pogledala svoje žene.
Poruka priče: Čini dobro i dobru se nadaj.
