“Ako me ostavite bez unuka, od mene ne očekujte ni centa.”
To su bile njene riječi. Uslov. Ucjena – ili kako god to danas pokušavam da opravdam.
Muž i ja nismo željeli djecu. Nismo osjećali potrebu. Bili smo sretni. Slobodni.
Ali…
Rodila sam.
Ne zato što sam htjela. Nego da bih ispunila njen zahtjev.
Ispunila – a onda se povukla.
Majka je preuzela sve. Brinula o mojoj kćerki. Više nego mi. Bila joj je sve.
I onda je umrla.
Otišla tiho, kako je i živjela – odlučna, mirna, stroga.
Kad sam otvorila njen ormar…
Prazno. Nema nakita, nema tragova, nema uspomena. Samo kutija.
I poruka:
“Žao mi je, ali sam morala izabrati ispravnu osobu.”
I izabrala je.
Ne mene.
Njena volja, njen testament – sve ostavila mojoj kćerki.
A ja? Ja sam samo bila sredstvo da se rodi neko koga je ona zaista voljela.
Najviše boli… što je moja kćerka sve znala.
Godinama je čuvala tu tajnu. Znala da će sve naslijediti. I šutjela.
I sada, kad je sve iza nas – osjećam se… prazno.
Kao da sam izgubila nešto što nikada nisam ni imala.
Da li je majčinska ljubav uslovna?
Da li se ljubav može naslijediti samo kroz testamente?
Možda jesam rodila dijete.
Ali moja majka je odgojila nasljednicu.
A mene ostavila – sa praznim rukama i još praznijim srcem.
