Neću ti halaliti snahu, sine.
Dugo sam sumnjao, a onda je došao trenutak kada je čaša prelila. Otjerao sam je iz kuće uz uvrede i ružne riječi. Djeca su ostala sa mnom, plakali su, ali nisu ništa rekli. Moja supruga Edina svakog dana je izlazila iz kuće oko podneva, dok sam ja bio na poslu. Tog dana sam se ranije vratio i uvjerio se da nije kod kuće. Sačekao sam je u dnevnom boravku. Došla je sređena, nasminkana. Mrak mi je pao na oči, psovao sam i vikao. „Zar mi je to hvala za petnaest godina braka?“ – urlao sam. Izbacio sam je kao stranca.
Mislio sam da sam učinio ispravnu stvar. Zapalio sam cigaretu na stepenicama i osjetio olakšanje.
Sutradan sam odlučio da posjetim roditelje, s kojima se nisam čuo deset godina. Posvađao sam se s ocem i iz inata ih nikada nisam nazvao. A često sam mislio o majci. Došao sam pred kuću u kojoj sam odrastao. Avlija je bila uredna, baš kao nekad kad ju je majka sređivala. Pozvonio sam, a na vratima se pojavio amidža Muharem. Uveo me je bez riječi i odmah otišao.
U sobi sam ugledao roditelje. Majka je izgledala izmučeno, a otac je, nakon moždanog udara, nepomično ležao u bolesničkom krevetu. Majka me dugo gledala, a zatim progovorila:
„Sine, došao si nakon toliko godina. Otac ti je već tri godine kao biljka, vene jer te nije vidio. Znaš da smo imali samo tebe. Kako si mogao deset godina ne doći? Ali neka si došao, ja ti sve halalim.“
Plakao sam u tišini i rekao:
„Otjerao sam Edinu, mama. Vara me, svakog dana nestane tačno u podne.“
Majka je podigla pogled, stegnula mahramu i rekla:
„Sine, ako misliš da ću te podržati – nećeš to dočekati. Edina je svih ovih godina, svakog dana u podne, dolazila kod nas. Čistila, kuhala, presvlačila tvog oca, hranila ga, uređivala avliju. Brinula o nama, dok ti nisi ni nazvao. Preuzela je tvoju obavezu, a šutila je da ne bi izazvala tvoju ljutnju. Zlobni ljudi su ti dojavljivali laži, a ti si povjerovao. Edina je bila naše svjetlo, naš oslonac. Za nju ti nikad neću halaliti. Ni ja, ni tvoj otac.“
Istrčao sam iz kuće dok je kiša lijevala. Plakao sam glasno na ulici, mokar do kože.
Kad sam stigao kući, djeca su spavala. Nisam znao jesu li večerala. Legao sam u prazan krevet i proveo noć bez sna.
Ujutro me probudilo zvono. Poštar mi je uručio pismo iz advokatske kancelarije. Edina traži razvod.
Kao grom me pogodilo. U tom trenutku sam shvatio da sam izgubio ono najvrijednije što sam imao. Tek sada znam šta je značila. Ali – kasno je.
