Još uvijek nosim u sebi slike djetinjstva, ispunjene trenucima koji su tada djelovali obični, a danas ih vidim kao neprocjenjive. Imao sam samo sedam godina kada sam počeo redovno odlaziti kod svog djeda. Svaki susret bio je poseban, obilježen njegovim nježnim stiskom ruke, toplinom i pažnjom koju je znao pružiti na svoj jedinstven način.
Njegova kuća mi nikada nije bila samo mjesto s četiri zida – za mene je to bilo utočište. Tamo je vladala tišina, ali ona ugodna, umirujuća, poput starog sata što tiho otkucava u kutu sobe. U toj tišini čule su se njegove tihe pjesme, pjevušenje melodija koje još uvijek mogu prepoznati, i miris grožđanog soka koji mi je bez iznimke pripremao. Taj sok nije bio samo napitak – bio je simbol naše posebne veze, mali ritual koji nam je donosio sigurnost i sreću.
Sjećam se i njegovih ruku. Bile su velike, tople, hrapave od života, ali s blagim dodirom koji je uvijek donosio mir. Često bi mi njima dotakao lice, i tada sam mislio da je to samo njegov način igre. Bio je tih čovjek, rijetko je govorio mnogo, ali u tom njegovom dodiru osjećala se ljubav koja je nadmašivala riječi.
Tek mnogo godina kasnije, kada sam već odrastao i počeo bolje shvaćati svijet oko sebe, saznao sam istinu koja me pogodila do srži – moj djed je bio slijep. Izgubio je vid u svojoj četrdeset i drugoj godini, nakon nesreće koja mu je zauvijek promijenila život.
Odjednom su svi oni trenuci iz mog djetinjstva dobili novo, dublje značenje. Shvatio sam da njegovo držanje za ruku, njegovo milovanje mog lica, nisu bili samo izrazi ljubavi – to je bio njegov način da me “vidi”. Nikada me nije mogao gledati očima, ali me doživljavao srcem i svojim dlanovima. Svaki put kada bi me dodirnuo, stvarao je u svojoj mašti sliku mog osmijeha, moga lica, čuvajući sve u sjećanju.
Ta spoznaja donijela je i gorak okus – poželio sam da sam tada znao, da sam bio pažljiviji i zahvalniji. Nedugo nakon što sam saznao istinu, djed je preminuo. Ostala je tišina, ona drugačija, prazna tišina, u kojoj se povremeno javljao osjećaj krivice.
Danas, kada se sjetim njega, ne vidim samo djeda – vidim čovjeka koji je, unatoč hendikepu, pružao ljubav bez granica. Bio je tiha snaga mog djetinjstva, osoba koja je voljela dublje i iskrenije nego što sam ja tada mogao pojmiti. Njegova sljepoća nikada nije stajala između nas – ali sada razumijem koliko su njegovi dodiri i tišina bili puni značenja.
Ta sjećanja nisu izblijedjela s vremenom – naprotiv, postala su jasnija, dragocjenija. Svaki put kada osjetim miris grožđanog soka, začujem tiho pjevušenje stare pjesme ili nježno dotaknem lice svog djeteta, osjećam njegovu prisutnost. U tim trenucima zahvaljujem mu – na ljubavi, strpljenju i svemu što je bio i ostavio u meni.
Njegov život i način na koji je volio naučili su me da je važno cijeniti male stvari: dodire, osmijehe, tišinu koja govori. Pokazao mi je da prava ljubav ne poznaje granice i da vidi i tamo gdje oči ne mogu. Naučio me gledati srcem, prepoznati ljepotu u najtišim, ali najdubljim trenucima.
Danas, kada pogledam lice svog djeteta, osjećam istu onu blagost koju sam osjećao pored svog djeda. Kao da su njegove ruke i dalje prisutne, nevidljive, ali stvarne. Svaki trenutak s njim bio je dar, kojeg tada nisam bio svjestan, ali sada ga nosim u sebi – kao najdragocjenije naslijeđe.
