Imala sam svega 17 godina kada sam ostala trudna. Bila sam mlada, neiskusna i iskreno – nisam znala dovoljno o tome što znači stupiti u odnos sa nekim, ni kakve sve posljedice to može imati. On je bio stariji, ali o posljedicama niko nije govorio. Sve se desilo spontano i brzo, bez ikakvog znanja ili pripreme.
Potekla sam iz porodice kojoj novac nikada nije bio problem. Imala sam sve što sam htjela, pa čak i mogućnost da sve riješim bez da iko u porodici zna. Odlučila sam da se obratim privatnoj klinici.
Nažalost, naišla sam na osobu koja nije postavila nijedno pitanje – ni koliko sam stara, ni u kojem sam stadiju trudnoće. Samo je tražio novac i obećao da će sve biti u redu.
Vratila sam se kući misleći da je stvar riješena. Međutim, ubrzo su počeli bolovi. Prvo sam mislila da je to normalno i da će proći, ali nakon dva dana situacija se ozbiljno pogoršala. Krila sam se od roditelja, glumila da sam prehlađena… sve dok više nije bilo izdržljivo.
U suzama sam sve priznala majci. Odmah me odvela u bolnicu, ali ono što su ljekari tada saopštili bilo je poražavajuće. Zbog loše izvedene intervencije pretrpjela sam ozbiljne posljedice po zdravlje – do te mjere da su moji reproduktivni organi trajno oštećeni.
Danas, godinama kasnije, osjećam potrebu da svoju priču podijelim s drugima – ne da bih izazvala sažaljenje, nego da upozorim mlade djevojke da se ne igraju sa sopstvenim zdravljem, da ne donose nagle odluke u strahu i neznanju. I što je najvažnije – da razgovaraju sa roditeljima.
Koliko god mislili da nećemo biti shvaćene, roditelji nas često iznenade svojom podrškom. Možda bih danas imala drugačiji život da sam tada to znala.
