Vlasnik firme u kojoj radim je neobičan čovjek – dredovi, tetovaže, strog pogled. Pravedan je, sve je pošteno isplaćeno i organizovano, ali atmosfera je takva da ga se svi pomalo pribojavamo. Ko pogriješi – bolje mu je da se sam ispiše iz sistema.
Prva sam iz kolektiva koja je ostala trudna. Skupila sam hrabrost da ga zamolim za sastanak, sa grčem u stomaku i scenarijem otkaza već u glavi. Sjedim preko puta njega, kažem mu da sam trudna… tri sekunde tišine su mi djelovale kao tri godine.
A onda je ustao, obišao sto, zagrlio me i izljubio uz riječi:
“Čestitam! Želim ti sve najbolje. Radi dokle god se osjećaš sposobnom. Kad dijete poraste, sama procijeni kad si spremna da se vratiš. Tvoja prava ostaju ista – sve drugo ja rješavam sa državom.”
U tom trenutku, emocije su me preplavile. Bilo je toliko topline, razumijevanja i ljudskosti da sam jedva izgovorila hvala. Sve sam poslije ispričala mužu, osim… kako sam uspjela pogoditi vrata da izađem iz kancelarije. Ruke su mi se tresle, a oči bile pune suza.
