„Moj očuh je mene i brata prihvatio kao svoju djecu. Od prvog dana, bio je tu — nježan, pravedan, uvijek s osmijehom i zagrljajem kada je trebalo. Tako živimo već 15 godina.
I sve je izgledalo kao skladna, topla porodica. Do jedne večeri…
Slučajno sam čula kako razgovara s mamom. Glas mu je bio tih, ali riječi su me pogodile pravo u srce:
‘Znam da nisam njihov otac, ali teško mi je kad me ljudi podsjećaju na to.’
Plakala sam. Više nego ikada.
Shvatila sam da mu nikada nisam pokazala koliko mi znači. Koliko je njegov trud, ljubav i sve što je dao — bez obaveze, bez koristi — promijenilo moj život.
Sjetila sam se trenutka kada je htio da nas zvanično usvoji, da nosimo njegovo prezime. A ja nisam htjela. Ne zato što on to nije zaslužio, nego jer sam se bojala da ću povrijediti nekoga ko nas je viđao jednom godišnje, kad mu se sjeti.
Sad shvatam da ljubav ne dolazi od imena u knjižici, već od svakog dana, svakog zagrljaja, svake žrtve.
I neću više šutjeti.
Reći ću mu:
Hvala ti što si bio otac — kad nisi morao. I što si nas volio, i kad ti to nismo znali pokazati.”
