Imam 46 godina. Od svog muža sam starija pet godina – da, starija. Imamo troje djece. Vjerovala sam da imamo stabilan brak, sigurnu svakodnevnicu i partnerstvo koje je opstalo uprkos svim izazovima. A onda, u jednom običnom danu, svijet mi se preokrenuo.
Vraćala sam se kući s posla, čekala autobus kad je stao moj dugogodišnji prijatelj – vozač kamiona. Ponudio je da me poveze, i pristala sam. Dok smo čekali na semaforu za ulazak u grad, odmah ispod nas se zaustavio službeni automobil mog muža.
Na mjestu suvozača – gole ženske noge. U prvi mah sam pomislila da je neka kolegica. Krenula sam da ga pozovem i da mu se “pohvalim” kako sam ga, eto, konačno nadvisila – da sam iznad njega, bukvalno. Ali onda… On je prebacio ruku preko tih nogu, onako opušteno i bez imalo ustručavanja, zavukao je ruku gdje joj nikako nije mjesto.
Zaledila sam se. Preblijedila. I moj prijatelj je to primijetio, ali sam samo promucala nešto o tome kako mi ne prija vožnja u kamionu.
Kad je muž stigao kući, rekao mi je da je bio na putu s pripravnicom, nekom “finom djevojčicom”, kako ju je nazvao. Gledala sam ga. Slušala. Šutjela. A u meni su počela da se roje pitanja: koliko je tih “službenih” puteva bilo stvarno službenih? Koliko njih je završilo na suvozačkom mjestu sa njegovom rukom gdje ne treba?
Pogled mu nije spuštao sa dekoltea portparolki na vijestima. A ja sam sjedila pored njega, nevidljiva. Premlada da živim ovako. Prestara da sve rušim i počinjem ispočetka.
Ne znam šta me više boli – prevara ili to što sam prestala da budem žena u njegovim očima.
