Podnijela sam zahtjev za razvod jer više nisam mogla da izdržim. Život sa njim je postao nepodnošljiv – vikao je, ponižavao me, gasio svaku iskru dostojanstva koju sam pokušavala sačuvati. Svaka riječ, svaki dan bio je kao hod po ivici noža. Osjećala sam se kao da tonem, bez spasa.
A onda, nekoliko dana prije nego što smo trebali da potpišemo papire za razvod, on je iznenada preminuo.
I taman kad sam pomislila da je sve završeno, da mogu da udahnem i nastavim dalje – uslijedio je šok.
Ljekari su mi rekli da je imao ogroman, neotkriven tumor na mozgu. Tumor koji je uticao na njegovo ponašanje, koji ga je doslovno mijenjao iznutra. Nisam mogla da vjerujem. Sve ono što sam doživljavala – njegovo grubost, hladnoću, bijes – možda uopšte nije bilo do njega, nego do bolesti koja mu je polako gasila razum.
Tada sam shvatila i koliko sam se i sama promijenila. Moja bol je isijavala iz mene, iskaljivala sam je na najbližima, na prijateljima koji su samo željeli da pomognu. Gubila sam ih jednog po jednog, a nisam ni primijetila.
Danas, ne znam hoću li ikada uspjeti oprostiti sebi. Što nisam znala. Što nisam razumjela. Što nisam pitala više, slušala pažljivije, ili jednostavno – bila prisutnija.
Neke istine saznamo prekasno. I ostaje nam samo da učimo živjeti s njima.
