Imamo dva sina, oba su oženjena i ne žive s nama. Sa svojim porodicama imaju svoje kuće i svoj mir. Stariji sin i snaha su jasno rekli da ne žele djecu – to je njihova odluka, koju poštujemo. Jednom sam pitao sina da li je siguran, a odgovor je bio jasan: to je njihova stvar. Nikada više nismo komentarisali, ni supruga ni ja. Njihov život – njihova pravila.
Mlađi sin i snaha imaju četvoro djece. Ni njima se ne miješamo u život. Tu smo ako treba pomoći – oko djece, oko obaveza – ali bez nametanja.
U suštini, odnosi u porodici su stabilni i korektni. Međutim, ove zime došlo je do problema. Poklonio sam vikendicu na Zlatiboru snahi koja nam je podarila unučiće. Vikendica je profitabilna, a u poklon-ugovoru jasno je navedeno da se ne može prodati dok najmlađe dijete ne napuni 26 godina – do tada će svi završiti školovanje.
Plac za vikendicu supruga i ja smo kupili zajedno, a objekat smo sagradili vlastitim sredstvima – od temelja do krova. Vjerujemo da imamo puno pravo da odlučimo kome ćemo to pokloniti. Smatramo da se ljubav i doprinos mjere djelima, a ne papirima.
Stariji sin i snaha su se pobunili – tvrde da je to “50% njihovo”. Ali to nikad nije bilo predmet nasljedstva, niti ikome obećano. To je bio naš poklon, iz zahvalnosti i po našem uvjerenju, i smatramo da niko nema pravo da ga osporava. Naša odluka je konačna.
