Henry i Martha bili su u braku pedeset godina — život pun navika, zajedničkih trenutaka i tihe bliskosti koja se stvara samo kad dvoje ljudi decades provedu jedno uz drugo. Jedne mirne večeri, dok su razgovarali o svemu što su zajedno prošli, Henry je odlučio postaviti pitanje koje je godinama nosio u sebi.
„Martha,“ rekao je nježno, „nakon svega… želio bih znati nešto. Tokom svih ovih godina braka… jesi li mi ikada bila nevjerna?“
Martha je polako udahnula. Oduvijek je bila iskrena s njim i željela je tako ostati.
„Pa, Henry,“ tiho je odgovorila, „želim ti reći istinu. Da… tri puta. I svaki put je postojao razlog.“
Henry je zastao, iznenađen, ali smiren. „Tri puta?“ upitao je. „Možeš li mi objasniti?“
Martha je klimnula.
Prvi put
„Sjećaš se kad smo bili tek oženjeni i skoro izgubili našu prvu kuću?“ započela je. „Nismo imali dovoljno da izmirimo rate. Otišla sam jedne večeri razgovarati s bankarom, nadajući se da može nešto učiniti. Sutradan nam je produžio kredit.“
Henry je to dobro pamtio.
„To nam je spasilo dom“, rekao je tiho. „Razumijem.“
Drugi put
Martha je nastavila. „Kasnije, kad si teško obolio, a nismo imali novca za liječenje… razgovarala sam s tvojim doktorom kasno navečer. Ubrzo nakon toga pristao je da se sve obavi bez ikakve naplate.“
Henry je duboko udahnuo, sjećajući se tih teških dana.
„Svojim postupkom si mi pomogla da ozdravim. I to mogu razumjeti.“
Treći put
Henry je napokon upitao: „A treći put?“
Martha se blago nasmiješila. „Sjećaš se kad si se kandidovao za predsjednika golf kluba? Trebalo ti je tačno sedamdeset tri glasa…“
Zastala je, a Henry je na trenutak ostao bez riječi. Zatim se polako naslonio na naslon stolice i prasnuo u smijeh.
Čitava priča, koliko god nevjerovatno zvučala, savršeno se uklapala u njihov život — pun ljubavi, izazova i neočekivanih obrta. A upravo u tom trenutku Henry je shvatio da i nakon pola stoljeća braka, život uvijek može donijeti iznenađenje koje će ga ostaviti bez teksta.
