Stanine ruke bile su njena lična karta života — tvrde, ispucale i crvene od sredstava za čišćenje, ali tople kad god bi dotakle svog sina. Radila je tri smjene, danima spavala tek nekoliko sati u vlažnom suterenu koji je zvala domom. Sve što je imala, svaki atom snage, trošila je da bi njen sin Jovan imao šansu da izgradi bolji život. Bio je bistar, vrijedan učenik, ali kako je sazrijevao, tako je rastao i njegov osjećaj srama zbog siromaštva. U tom stidu, polako se rađao bijes – i usmjerio se prema jedinoj osobi koja ga je bezuslovno voljela.
Jovan je mrzio miris hlora koji je Stana donosila na odjeći. Mrzio je njene zakrpljene džempere, stare cipele i skromni dom. Kada bi ga drugovi dovezli blizu kuće, tražio bi da ga ostave ulicu-dvije dalje. Stana je to vidjela i svaki put bi joj srce zadrhtalo, ali je u uvjerenju da je to prolazno vrijeme – šutjela.
Dan otvorenih vrata u školi bio je važan trenutak pred maturu. Stana je pripremila svoj najbolji komad garderobe: skroman, starinski kostim koji joj je dao neko za koga je godinama čistila. Bio je uredan i ispeglan, i ona je u njemu vidjela svoj ponos. Tog jutra, dok je popravljala kosu pred napuklim ogledalom, u sobu je ušao Jovan – nervozan, nelagodan, prepun straha šta će drugi reći.
Kada ju je vidio u tom kostimu, stid se pretvorio u osionu ljutnju. Rekao joj je da ga sramoti, da ne dolazi u školu i da će se drugi smijati zbog nje. Rečenice izgovorene u naletu srama pale su na Stanu teže nego bilo kakav teret koji je ikada nosila. Skinula je kostim, tiho sjela na krevet i ostala u staroj kućnoj haljini, dok je Jovan izašao iz kuće bez da se osvrne.
U danima koji su uslijedili, Stana je donijela odluku da što više štedi. Zima je bila oštra, ali računi su bili veliki. Ugasila je jedinu grijalicu, štedjela je na hrani, a noću je kašljala tiho da ga ne probudi. Uvjerena da radi najbolje što može za njegovu budućnost, gurala je sebe iz dana u dan, iako je njeno tijelo već bilo iscrpljeno.
Jednog jutra, Jovan se probudio i shvatio da doručka nema. Ušao je u njenu sobu da je požuri, ali Stana se više nije budila. Ležala je mirno, pod tankim ćebetom koje je jedva grijalo. Tih dana hladnoće i umora njeno srce jednostavno nije izdržalo.
Kada su je odnijeli, Jovan je ostao sam u hladnoj tišini stana koji je sada djelovao praznije nego ikad. Dok je skupljao njene stvari, podigao je jastuk pod kojim je spavala. Ispod njega našao je uredno umotan svežanj novca, skriven u staroj krpi kojom je godinama brisala podove. Uz njega je bila i cedulja, ispisana drhtavim slovima:
„Za mog Jovana. Za matursko odelo i proslavu. Da budeš najlepši, sine. Da se ne stidiš. Voli te majka.“
Novac je bio težak u njegovim rukama — ne zbog vrijednosti, već zbog cijene kojom je do njega došao. Shvatio je da se majka odrekla topline, hrane i vlastitog zdravlja, sve da njemu kupi odijelo kojim će se pohvaliti među drugovima. Njena ljubav bila je toliko tiha da ju je prepoznao tek kad je više nije bilo.
Jovan je na maturu otišao u farmerkama, bez ičega novog. Novac je čuvao cijeli život, u istoj onoj krpi koju je nekad prezirao. Čuvao ga je kao dokaz najveće žrtve, i kao podsjetnik da je ponekad potrebno izgubiti sve da bi čovjek konačno vidio ono što je cijelo vrijeme bilo pred njim — ljubav koja ga je držala živog.
