Petar je mjesecima radio duple smjene u luci, podižući teške sanduke dok su mu leđa stradala pod teretom godina i soli. Iako su mu ruke bile ispucale i tvrde, srce mu je ostalo mekano — posebno kada je riječ o njegovom jedincu, Luki, koji je tog dana punio osamnaest godina. Znao je da Luka mašta o odlasku iz malog primorskog mjesta, o studijama i boljem životu, ali Petar nije imao novca za darove kakve su drugi roditelji mogli priuštiti. Imao je samo jedno nasljeđe, najdragocjeniju stvar koju je čuvao godinama.
Na Luki se toga jutra vidjela nervoza. Njegovi vršnjaci dobijali su skupe poklone, a on je potajno gajio nadu da će ga otac iznenaditi nečim što će mu olakšati budućnost. Sjedili su na terasi njihove skromne kuće, tik uz more, kada je Petar izvadio malu baršunastu kutijicu iz starog sakoa.
Uz tople riječi čestitke, pružio mu je poklon koji je čuvao od dana kada se Luka rodio. Luka je nestrpljivo otvorio kutijicu, ali osmijeh mu je nestao kada je ugledao stari, izgrebani ručni sat s ispucanim remenom. Kazaljke su stale, a sat nije imao nikakav sjaj. U njemu nije vidio ništa drugo nego staru, bezvrijednu stvar.
Njegovo razočaranje pretvorilo se u gnjev. U naletu bijesa, Luka je bacio sat u rijeku, ne shvatajući značenje koje je taj predmet imao za njegovog oca. Petar je potrčao, ali bilo je kasno. Sat je nestao u mutnoj vodi, a s njim i dio očeve duše. Te noći, slomljen, Petar je sjedio na obali, nepomičan i tih. Ujutro, Luka ga je našao u kući — njegovo srce više nije izdržalo.
Sljedeće dane Luka je živio u tišini i krivnji. Kuća je bila pod prijetnjom oduzimanja, a otac više nije bio tu da mu objasni zbog čega je sat bio toliko važan. Opsjednut tim pitanjem, tri dana nakon sahrane Luka je odlučio zaroniti u rijeku i potražiti sat. Ronio je satima, sve dok konačno nije pronašao staru narukvicu zapetljanu u korijenje.
Kada je otvorio sat, shvatio je istinu. Mehanizam je davno bio uklonjen, a umjesto njega nalazio se pažljivo sačuvan švicarski ček na ime donosioca — dovoljan da promijeni život. Uz njega je bio skriven i mali dijamant. Unutrašnjost poklopca nosila je poruku: sve to bilo je pradjeda, a Petar ga je čuvao kroz godine oskudice samo za Lukin osamnaesti rođendan.
Istina ga je slomila. Novac je mogao promijeniti njegovu budućnost, ali nije mogao vratiti oca. Luka je sat dao očistiti i popraviti, ali ga je nosio sa zaustavljenim kazaljkama — kao podsjetnik na trenutak koji je obilježio njegov život. Taj sat više nije bio simbol prošlosti, već vječni podsjetnik da je prava vrijednost uvijek u onome što se ne vidi na prvi pogled.
Ljubav, žrtva i nadanja njegova oca ostala su uklesana u tom satu, a Luka je ostatak života proveo noseći ga blizu srca, učeći da se najvrijednije stvari ne mjere sjajem, već namjerom i ljubavlju kojom su darovane.
