„Ponovo su ovde, Igore. Nisam ni stigla da sredim saunu od prošlog vikenda.“ – rekla je Ana dok je kroz prozor naše vikendice na Divčibarama posmatrala moje roditelje, sestru Jovanu sa porodicom i brata Nemanju sa devojkom. Svi su došli sa kesama hrane i ponašali se kao da dolaze u prostor koji im odavno pripada.
„Danas ću im sve reći“, odgovorio sam joj. „Ovo više ne liči na ono čemu smo se nadali.“
Vikendica sa malom drvenom saunom bila je naš višegodišnji san, rezultat štednje i odricanja. Međutim, mojoj porodici je postala mesto koje koriste bez najave i pitanja, kao da se podrazumeva da je uvek dostupno.
Prvi put sam osetio nelagodu prošle zime, kada su moji roditelji bez prethodnog dogovora doveli svoje prijatelje u vikendicu. Ana je tada bila skrhana. Pitala je samo jedno – da li je moguće da ne mogu makar da pitaju pre nego što dovedu nekoga. Ipak, ostao sam nem, naviknut da u mojoj porodici granice gotovo ne postoje.
A sada, dok su ulazili u dvorište već raspoređujući hranu i stvari, shvatio sam da više ne mogu da ćutim.
Dočekali su nas veselo, nudeći roštilj, kolače i alate, ubeđeni da su dobrodošli i da nam čine uslugu. Ana me je pogledala i tiho rekla da je vreme da progovorimo.
Izašao sam napolje i obratio se svima:
„Ovo je naš prostor, naš trud i naša odgovornost. Ne možete dolaziti bez najave, dovoditi druge ljude niti se ponašati kao da je ovo zajednička imovina. Treba nam poštovanje i dogovor.“
U dvorištu je kasnula tišina. Mama je reagovala prva, uvređeno govoreći da je porodica tu da deli sve. Jovana je pitala zbog čega nam smeta što dolaze vikendom, dok je Nemanja kratko rekao da treba samo da budem jasan ako im dolazak nije poželjan.
Objasnio sam da se ne radi o njima kao osobama, već o tome da ne uvažavaju naš rad, vreme i privatnost. Ana je dodala da se oseća kao da mora da održava prostor za sve ostale, i da joj je takav pritisak pretežak.
Nakon toga su se brzo spakovali. Mama je bila razočarana, sestra uvređena, tata hladan. Otišli su bez mnogo reči.
Te večeri sedeli smo Ana i ja u sauni, pokušavajući da saberemo utiske. Pitali smo se da li smo pogrešili, ali oboje smo znali da smo uradili ono što je za nas bilo neophodno.
Tokom narednih nedelja, telefoni su ćutali, a selo je, kao i obično, imalo svoje komentare. Jedne večeri mama mi je poslala kratku poruku u kojoj je pisalo da se nada da sam zadovoljan svojim odlukama.
Meseci su prolazili, a mi smo polako počeli da živimo mirnije, pozivajući samo ljude koji su poštovali naš trud i prostor. Vikendica je prvi put postala pravi kutak za odmor.
Onda mi se javio Nemanja i predložio da razgovaramo. Rekao je da shvata našu stranu i da nikada nije razmišljao o tome kako se osećamo. Želeo je da popravimo odnose, i to smo polako i uspeli – uz jasna pravila i granice.
I dalje se pitam gde je granica između porodice i ličnog prostora. Da li je postavljanje granica sebičnost ili jednostavno potreba da se živi mirno i odgovorno?
