Ljetna žega pritiskala je prašnjavi drum koji je vodio ka varoši. Gazda Stevan, najmoćniji trgovac u kraju, žurio je kući u svojoj kočiji, požurujući konje dok mu je mali sin Marko sjedio pored njega. Iza njih se nalazila kožna torba s naplatom od prodaje stoke — zlato i dukati vrijedni pola sela.
Stevan je bio čovjek sumnjive naravi, uvijek uvjeren da ga neko želi prevariti. Zato nije primijetio kada je kočija naletjela na veliki kamen. Torba je nečujno skliznula i nestala u travi pored puta, a on je nastavio dalje, ne sluteći gubitak.
Iza kočije hodao je Luka, nadničar bez zemlje i kuće, umoran i gladan nakon još jednog dana bez posla. U travi je ugledao torbu, podigao je i otvorio. Sjaj zlata zaslijepio ga je — više bogatstva nego što je mogao steći za cijeli život. Mogao je nestati bez traga.
Ali zatvorio je torbu. Sjetio se riječi djeda: „Tuđa muka ne hrani.“
Prepoznao je čiju je kočiju vidio ranije. Uzeo je torbu pod ruku i potrčao koliko ga noge nose, vičući:
„Gazda! Gazda, stani!“
Stevan, čuvši povike i vidjevši prašnjavog čovjeka kako trči prema njemu, pomislio je najgore — „razbojnik“. U panici je ošinuo konje, ali Luka je znao prečice i presjekao mu put na uzbrdici.
Stevan je zaustavio kočiju i ugledao Luku kako trči prema njemu. Uplašen, zgrabio je bič.
„Stoj, fukaro! Nećeš me opljačkati!“ viknuo je i udario ga svom snagom.
Bič je otvorio krvavu ranu na Lukinom licu. Luka je pao na koljena, ali torbu nije ispustio.
Marko je povikao:
„Tata, nemoj! Vidi šta ima!“
Stevan je konačno ugledao torbu u Lukinim rukama — svoju torbu. Srce mu se steglo. Shvatio je svoju grešku.
Polako je sišao s kočije, prilazio čovjeku kojeg je napao, gledajući krv i prašinu. Luka je samo tiho rekao:
„Palo je. Vidio sam. Nisam htio da dijete ostane bez kruha.“
Stevana je sram obuzeo kao nikada prije. Pružio mu je dukate, drhtavom rukom.
„Uzmi… zaslužio si ih.“
Luka je odmahnuo glavom.
„Nisam donio za plaću. Donio sam jer je tvoje.“
Stevan je očajnički pitao kako da mu plati. Luka je pogledao malog Marka i rekao:
„Ako hoćeš platiti — nauči sina da nikad ne diže ruku na čovjeka dok ne vidi šta mu taj čovjek donosi. To je dovoljna plaća.“
Okrenuo se i otišao, ostavljajući zlato koje bi mu promijenilo život — ali ne bi sačuvalo obraz.
Stevan je te večeri došao kući s punom torbom zlata, ali osjećao se siromašnijim nego ikad. Shvatio je istinu:
Veličina čovjeka ne mjeri se bogatstvom u torbi, već onim što uradi kada ga niko ne gleda.
