Na mezarju u Gornjoj Trnavi sahranjena je Mejrema (Čazime) Karišik, žena čija je životna priča potresla i ujedinila celu Srbiju. Preminula je u 68. godini u ranim jutarnjim satima, a vest o njenoj smrti duboko je rastužila sve koji su znali za njen životni put ispunjen boli, nadom i neverovatnom snagom.
Na ispraćaju su se okupili rodbina, komšije i mnogi meštani koji su želeli da joj odaju poslednju počast. Njena životna skromnost i tiha patnja koju je decenijama nosila ostali su snažno urezani u sećanju svih koji su pratili njenu priču.
Humanitarac Hido Muratović, koji je presudno doprineo tome da se Mejrema ponovo sretne sa sinom posle četiri decenije razdvojenosti, objavio je emotivnu poruku povodom njene smrti. Podsetio je da je Mejrema godinama živela sama, skrivajući duboku bol koju niko nije mogao u potpunosti da razume. Nada da će jednom ponovo videti svoje dete bila je jedino što ju je vodilo kroz život.
„Četrdeset godina čekala je da ga zagrli. Taj trenutak… teško je opisati. Sve njene patnje kao da su se spojile u jednom jedinom zagrljaju“, napisao je Muratović, dodajući da mu je čast što joj je u najtežim trenucima bio oslonac.
Prema njegovim rečima, Mejrema je otišla mirno — znajući da joj je sin živ, dobro i da ju je pronašao na vreme da joj vrati najveću želju: osećaj da nije sama.
Njena potresna priča postala je poznata pre nekoliko meseci, kada je otkrila da je kao mlada žena na Kosovu, odmah nakon porođaja, bila nasilno razdvojena od novorođenog sina i proterana. Od tada je živela sama u Novom Pazaru, sa jedinom nadom da će saznati šta se dogodilo njenom detetu.
Zahvaljujući humanitarcima i upornoj potrazi, pronađen je njen sin Faruk, koji danas živi u inostranstvu. Čim je saznao istinu, odmah je došao. Snimak susreta, zabeležen kamerom Emira Smajovića, obišao je region. Mejrema je u suzama raširila ruke i izgovorila reči koje su raznežile sve koji su gledali:
„Sine moj… Alahu dragi, da li sanjam?“
Taj zagrljaj postao je simbol neuništive majčinske ljubavi — ljubavi koja nadživi godine, razdvojenost i nepravdu.
Na jugu Srbije, u njenom rodnom kraju, na sahrani su se okupili rođaci, prijatelji i brojni meštani. Saučešće su primali sin Faruk, sestra Sadija, zet Omer i ostatak porodice, dok se kroz tišinu osećala duboka poštovanje prema ženi koja je život provela u skromnosti, ali je ostavila neizbrisiv trag u srcima mnogih.
