U Donjem Gaju, mala kuća na kraju sela bila je dom bake Stane – udovice bez djece, žene koja je preživljavala zahvaljujući svojoj kravi Šarulji. Prodajom mlijeka i sira kupovala je hljeb, drva i lijekove. Njen jedini stvarni oslonac bio je mali Milan, komšijin sin, dječak bistriji od svih u selu.
Kada je Milan dobio pismo da je primljen na Medicinski fakultet u Beogradu, njegov san se u istom trenutku i rodio i ugasio. Para nije bilo – ni za put, ni za knjige, a kamoli za stan. Sjeo je na prag i zaplakao nad vlastitim snovima.
Stana je to gledala tiho, kroz prozor svoje trošne kućice. Te noći nije oka sklopila. Znala je da se život djeteta ne može graditi na “možda”, “jednom” i “nekad”.
U zoru, donijela je odluku koju niko nije mogao razumjeti: prodala je Šarulju, svoje jedino sredstvo za život.
Kada se vratila sa pijace bez krave, ali s kovertom punom novca, prvo je otišla do Milanovih vrata.
„Ovo je za tvoju prvu godinu“, rekla je jednostavno.
Milan je plakao, odbijao, molio je da ne čini to. Ali Stana je samo ponovila:
„Ja sam već živjela svoj život. Tvoj je tek počeo.“
Selo je danima brujalo o njenoj „ludosti“.
Rugali su joj se.
Prigovarali.
Okretali glavu kad bi tražila čašu mlijeka.
Godine su prolazile. Pisma od Milana su u početku stizala, sve rjeđa, a onda sasvim prestala.
Selo je slavilo svoj “trijumf”:
„Rekli smo ti! Otišao je, zaboravio, nikad se neće vratiti.“
Stana je živjela tiho, u hladnoj kući koja se raspadala. Bila je sve slabija i u selu su je već otpisali.
Jednog popodneva, čudan zvuk se prolomio kroz dolinu.
Najprije dubok, udaljen, pa sve jači. Prozori su zveckali, prašina se dizala sa zemlje.
Dok su seljani u čudu izlazili iz kuća, na livadi se spuštao ogroman bijeli helikopter sa zlatnim oznakama. Vetar od elisa savijao je krošnje i raznosio lišće, a ljudi su sklanjali lice od prašine.
Vrata helikoptera su se otvorila – i iz njega je istrčao muškarac u skupom, tamnosivom odijelu. Nije zastao da obriše cipele, da pita, da pogleda oko sebe.
Pretrčao je livadu, preskočio ogradu i utrčao pravo u Staninu kuću.
Seljani su zurili za njim, šapućući:
„Ko li je to?“
„Neki ministar?“
„Možda policija?“
U hladnoj sobi, Milan je pao na koljena kraj njenog kreveta.
„Bako… stigao sam“, šapnuo je kroz suze.
Stana je otvorila oči, slabim dahom.
„Milane? Mislila sam da si me zaboravio.“
„Nikada“, odgovorio je, drhteći. „Nisam mogao da dođem ranije. Morao sam sve završiti. Sve ono što si ti platila.“
Nježno ju je podigao, kao da je od stakla.
„Vodim te kući, bako. U moju kuću.“
Kada su izašli napolje, selo je zanijemjelo. Onaj siromašni dječak postao je ugledni ljekar i vlasnik klinike u Švajcarskoj.
Jedna komšinica, koja ju je najviše ogovarala, skupila je hrabrost:
„Milane… mi smo brinuli za Stanu, znaš…“
Milan ju je pogledao hladno.
„Brinuli ste tako što ste je ostavili da gladuje? Da se kuća uruši nad njom? Da joj se smijete jer je prodala kravu?“
Okrenuo se i krenuo ka helikopteru.
„Vodim je da živi kao kraljica“, rekao je. „Tamo gdje je toplo, gdje ima ljekare, gdje neće nikada biti sama. A vi… ostanite u svom blatu i svojoj pakosti.“
Helikopter je uzletio, noseći baku Stanu daleko od siromaštva – pravo u život koji je zaslužila svojim jednim, velikim, ljudskim gestom.
Jer njen “ludi” čin bio je zapravo najmudrija investicija:
ulaganje u dobru dušu, koja joj se deset godina kasnije vratila kao spasenje.
