Gospođa Varga živjela je život koji su mnogi mogli samo sanjati. Njena vila na brdu blistala je savršenstvom, bankovni račun bio joj je bez dna, a humanitarne večere koje je organizovala smatrale su se vrhuncem društvene sezone. Ipak, iza te raskoši skrivao se jedan tihi nedostatak — prazna dječija soba na kraju hodnika. Nakon smrti supruga, ostala je potpuno sama, a ta praznina postala je bol koju više nije mogla ignorisati.
U kasnim četrdesetim donijela je odluku: usvajanjem će „zatvoriti krug“. Ne iz potrebe za ljubavlju, ne iz nježnosti — već da bi popunila prazno mjesto u svojoj savršenoj kući.
U sirotištu su joj nudili nasmijanu, živahnu djecu, ali njoj je trebalo „mirno dijete“, neko ko se neće isticati. Tada ju je ugledala — sitnu djevojčicu sklonjenu u ugao, pogleda izgubljenog negdje daleko. Upravnik ju je opisao kao „težak slučaj“, djevojčicu koja ne priča i samo tiho postoji.
To je bilo dovoljno za gospođu Vargu.
Tako je Lea, sedmogodišnja djevojčica krhkog tijela i staklastih očiju, ušla u mermerni svijet bogatašice. Ali već prvi susret otkrio je hladnoću koja je ležala iza raskošnih zidova. Umjesto sažaljenja, gospođa Varga osjetila je iritaciju. Prljavština, neugodan miris, neizrečeni strah djeteta — sve ju je to nerviralo.
Nestrpljivo joj je naredila da se okupa. Kada se Lea nije pomjerila, žena ju je grubo okrenula i počela skidati prljavu majicu. No čim je tkanina skliznula s ramena djeteta, sve se zaustavilo.
Na lijevom ramenu male djevojčice nalazio se mladež u obliku savršeno zaobljenog polumjeseca.
To nije mogao biti slučaj.
Gospođa Varga je vidjela taj mladež samo jednom u životu — na bebi koju je rodila prije sedam godina. Na bebi koju su joj ukrali iz naručja samo tri sata nakon poroda. Taj trenutak slomio joj je i srce i život, pretvarajući je u hladnu ženu koja je živjela u sjeni vlastite tragedije.
Sada je taj isti znak stajao pred njom, na djetetu koje je namjeravala usvojiti iz hira.
Tresući se, dotakla je mladež drhtavim prstima. U njenim očima pojavile su se suze koje nije pustila godinama. Djevojčici se obraćala imenom koje nikada nije smjela izgovoriti naglas: „Ena…“
U panici je pozvala sirotište. Upravnik joj je ispričao sve što su znali: dijete su pronašli prije dvije godine u podrumu napuštene farme, prilikom policijske racije. Bila je uplašena, neuhranjena, bez identiteta. Budući da nisu znali ko je, dali su joj ime Lea.
A gospođa Varga je, sa telefonom u ruci i suzama na licu, znala sve što treba znati. Nakon sedam godina potrage, agonije i nade koja je godinama kopnila — pronašla je svoju kćerku.
Sve ono što joj je grebalo dušu, sva praznina koju je pokušavala ispuniti novcem, večerama i mermerom, sada je stajala pred njom u liku djevojčice koja nikada nije imala priliku da živi kao dijete.
Priljubila je malu Leu — svoju Enu — uz sebe. Djevojčica je isprva bila kruta, ali onda su se male ruke, polako i nesigurno, obavile oko njenog vrata. Prvi put nakon sedam godina, u toj ogromnoj kući neko je na majčin zagrljaj odgovorio.
Gospođa Varga nije usvojila strance. Nije popunila prazninu.
Pronašla je ono što joj je život jednom brutalno oduzeo — svoje dijete.
