Pet Božića za redom niko se nije sjetio mene. Na šestom sam odlučila da više neću čekati. Kupila sam kuću u planinama za 1,2 miliona — staklenu, kamenu, tihu. Mjesto na kojem se napokon može disati. Moj prostor, moj mir, mojih pet jutara tišine.
Godinama sam pamtila tuđe datume, slala poklone, pisala čestitke. A oni? Uvijek “zauzeti”, “predaleko”, “nije zgodno doći”. Nazvali bi me posljednju, ako bi me uopće nazvali. Ali sada sam imala svoj dom i svoje granice.
Dva tjedna nakon useljenja oglasio se alarm. Na ekranu sigurnosnog sistema — tri automobila i deset ljudi. Moja kći prišla je prva, uzela rezervni ključ i bez kucanja otvorila vrata.
— Iznenađenje, mama! Odlučili smo provesti Božić zajedno!
Stajala sam kraj kamina, u bordo haljini i s biserima, a na stolu su bila postavljena samo tri tanjira. Uz mene su sjedili Marcus, moj odvjetnik, i policajac James.
— Divno, — rekla sam mirno. — Samo je neobično što niko nije pitao želim li uopće goste.
Pritisnula sam daljinski. Na ekranu je krenula snimka na kojoj se moja kći i zet šeću kućom, razgovarajući o tome gdje će staviti bor i koju će sobu uzeti za djecu. Kamera je treperila crvenim svjetlom — bilježila je svaki njihov korak.
— Ovo je nezakonit ulazak, — rekao je policajac.
Marcus je pružio papire. — Od danas — samo uz poziv.
Ali to nije bio kraj.
— Želite li da pustim drugu snimku? — pitala sam.
Ukočili su se. Pritisnula sam “Play”.
Na ekranu se pojavio moj sin, u uredu agencije za nekretnine. Sjedi, smiješi se, samouvjereno govori:
— Mama se teško kreće, ja sam njen sin. Treba nam rezervni ključ, za svaki slučaj da joj se nešto dogodi.
Mlada zaposlenica, očito nova, predala mu je ključ. Gledala sam kako ga stavlja u džep i namiguje sigurnosnoj kameri.
U dnevnoj sobi zavladala je ledena tišina, uprkos toplini kamina. Moja kći je problijedjela, zet spustio pogled. Unuci su zbunjeno posmatrali — možda prvi put vidjevši svoje roditelje u drugačijem svjetlu.
— Mama, to je… nesporazum, — počeo je sin.
— Ne. To je navika, — odgovorila sam. — Navika da mislite kako vam sve pripada.
Marcus je položio dokumente na sto.
— Vrlo jednostavno. Potpišite, i bez pozivnice više ne ulazite.
Policajac James šutio je, prati svaki pokret. Napolju se spuštala noć, snijeg je padao tiho i jednoliko, kao da zatvara scenu.
— Snimila si sve ovo? — prošaptala je kći.
Pogledala sam u kameru koja je treperila.
— Naravno. Ovaj put željela sam da istina ne ostane samo u mojoj glavi.
Tišina je trajala predugo.
A onda se iz zvučnika oglasio još jedan glas — onaj kojeg niko nije očekivao…
